U mom svetu najviše mesta zauzimaju knjige. Stare, nove, dobre i loše. Zaboravljene, požutelih strana i nove koje mirišu na štampu i nedotaknuti papir.
Motaju se i žive svuda po kući. Od hodnika, preko kuhinje gde žive pre svega »kuvari«, preko ostavljenih u trpezariji i dnevnoj sobi, dečijih u sobama mladunaca koje ravnopravno delim sa njima, do spavaće sobe, u kojoj se pridržavaju međusobno u rizičnoj ravnoteži. Jeste da vole prašinu i prašina voli njih, ali nema
Prvi pravi! Pao je. Prvi pravi sneg ove godine, ove zime. Onaj šećerni, što škripi i zatrpava. Koji pada horizontalno, pod noćnim svetlom uličnih lampi. Gust i sitan, tih. Čekala sam ga otkako je prošlo leto, čim se zanjihalo granje javora u mom prozoru. Desno granje, ono koje zaljulja istočni vetar, koji sa sobom pre ili kasnije donese sneg. A uvek najgušće, igleno pada noću. Tada ulice plišano ućute i ceo grad zatrpava tišina koja se cakli. Noću.
kad nepozvani pesmi na vrata
odnekud spolja bane,
a pesnik leži bespomoćan
u zemlji dublje od dva hvata
Najkraće rečeno, članovi Komisije su, iz gimnazijske lektire izbacili zbirku pesama, Desanke Maksimović, »Tražim pomilovanje«. Komisija je jednoglasno zaključila »da se vanvremenost Desanke Maksimović ne uklapa u poetičke okvire epohe«. Skraćeno rečeno, zaključili su da se vanvremenost ne uklapa u ovo vreme. To se, inače, na latinskom zove contradictio in adiecto, i označava suprotnost u pridanome. U ovom slučaju to je tvrdnja koja sama sebi protivreči, jer ako su Desankine pesme, kako kažu, »vanvremenske«, onda odgovaraju svim vremenima, odnosno epohama. Posebno je zanimljivo smatranje Komisije da učenici četvrtog razreda gimnazije, kojima je ova zbirka do sada bila lektira, neće umeti da je vrednuju i umanjivaće njen značaj, zbog čega je predloženo da se prebaci u prvi razred gimnazije »kao odjek književne epohe srednjeg veka«. Dakle, mladji će, za razliku od starijih, umeti da je pročitaju i vrednuju.
Tražim pomilovanje
za takozvane pesničke grehe
kad ih na arhangelske stave vage
licemeri na okupu
Imam problem. Tamo gde se leđa prestaju pristojno zvati. Problem je u tome što to uopšte imam. Već par godina, kreatori i ostala banda, rade na tome da ja to nemam. Da imam napred dve koske i pozadinu desetogodišnjeg dečaka. Sa tendencijom smanjivanja i ostalih delova. Naročito ramena. Cilj – sedmogodišnji dečak, neuhranjen.
Daklem,
U petak pre podne mi je stigao mejl, u kom Medijska organizacija jugoistočne Evrope kaže:
Klan Kosova Television Journalist and Cameraman Attacked in Kosovo
Vienna, 9 September 2010 - The South East Europe Media Organisation (SEEMO), a network of editors, media executives and leading journalists in South East and Central Europe and an affiliate of the International Press Institute (IPI) is alarmed by the recent attack on Klan Kosova Television journalist Valentina Ahmeti and cameraman Arben Restelica, in the town of Ferizaj/Urosevac.
According to information received by SEEMO, on 8 September 2010 TV journalist Valentina Ahmeti and cameraman Arben Restelica were investigating a case at the Gjon Sereci elementary school in Ferizaj/Urosevac, and were filming parts of the school and interviewing students and teachers. The director of the school attacked Ahmeti and Restelica and locked them in a classroom for 40 minutes. Restelica managed to call the police who eventually escorted the director of the school to the nearest police station.
Lepo ja kažem, manite me se mora boje tirkiza i onih plaža na ljuljuškanje palmi koje dotično zapljuskuje, ko zna šta sve tamo živi, koliko je dugačko i kad je poslednji put jelo.
Pred obalom poznatog egipatskog letovališta Šarm el Šeik je morski pas napao četvoro turista iz Rusije i Ukrajine. Dve turistkinje su u napadu izgubile ekstremitete, jedna ruku i druga nogu. Sve plaže na jugu Sinajskog poluostrva su zbog toga u sredu zatvorili.
Prema navodima egipatskog ministarstva za životnu sredinu su, danas, uhvatili dva morska psa, koja su – ili bar jedan od njih – napali turiste. Manji je bio dug 2,25 metra i težak 150 kg, a veći je bio dug 2,5 metra i težak 250 kg.
Otkad znam za sebe proganjala sam mačke. Svih boja i veličina. Preferirala sam mačiće i čeznula da mi neko pokloni tigra, ako može amurskog. Da bude moj, da mi prede k'o
Sve svoje sitnice, sa Snupijima, od nepotrebnih svezaka i blokova, do čupavih olovaka i dlakavih futrola za naočare, uključujući čaše na cveće i tanjire na korov, ostavljam svojoj najboljoj drugarici, Gorici. Žmuu ostavljam decu i mačke. Aleksandra neka odabere koje joj se moje knjige sviđaju. Coletu ostavljam novu, registrovanu metlu, sa još važećom garancijom. Dejanu zalihu vina u podrumu. Nunetu i Tamari moje stare blogove. Gordanac dobija moje knjige recepata i iste zabeleške, a Vlasta plavi dušek, kum Kuki novogodišnju, veštak jelku. Sve ovo izjavljujem pomućene