Nekada, a pogotovo u vremenu u kome mi živimo, izgleda normalnije i logičnije da čovek poveruje da je on sam lud, nego da su stvari zaista takve kakve jesu.
"Iznenađeni smo izborom pisca koji je svojim javnim glasom potkopavao istorijsku istinu i ponudio javno suknjištvo počiniocima genocida, poput bivšeg srpskog predsednika Slobodana Miloševića i lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića", navela je u saopštenju predsednica PEN Amerike Dženifer Igan." Duboko žalimo zbog izbora Nobelove komisije za književnost".
Da je Peter Handke, kojim slučajem, dobio Nobelovu nagradu za književnost 1998. ili 1989. godine pre njegovog javnog angažmana i stavljanja na stranu Srba i Srbije, a protiv NATO bombardovanja SRJ, niko ne bi imao ništa protiv, usledile bi uobičajene čestitke i izjave divljenje za Handkeov književni opus.
A o književnosti ovde i jeste reč, a ne o politici. Zar ne?
Još uvek najmoćnija država sveta danas bira svog predsednika. Reč je o državi koja je, po opštem mišljenju, paradigma uređenog demokratskog društva. Građani USA opredeliće se između Hilari Klinton i Donalda Trampa. Istovremeno u Srbiji, impotentnoj državi sa tranzicionom demokratijom, izbor za predsednika je tek u povoju. I vladajuća i opozicione stranke, bar prema onome što možemo saznati iz medija, muku muče oko potencijalnog kandidata. Vladajuća stranka, kako već duže vremena stvari stoje sa rejtinzima, imala bi sigurnog pobednika, ukoliko bi se njen prvi čovek kandidovao. Međutim, on je već na poziciji koja mu obezbeđuje daleko više vlasti na mestu na kome jeste, nego na funkciji predsednika... a on, kao i svi profesionalni političari, voli vlast, ponajviše onu apsolutnu, nesputanu bilo kakvim ograničenjima ustava, zakona i na njima zasnovanih državnih institucija.
Kažu da se ovih dana na ulicama i trgovima Beograda ponovo piše istorija Srbije, kao onomad 27. marta 1941.g. ili 5. oktobra 2.000.g. Pa da vidimo da li je tako... samo toliko i ništa više.
Brend za šljivovicu su nam oteli Nemci i Česi, kiseli kupus Šveđani, ojkanje Hrvati, a za naš ajvar trenutno se bore Makedonci i Bugari. Znači, malo nam je toga vrednog, a specifično srpskog, ostalo. Kako nismo naročito radan, a ni organizovan narod, teško da možemo u dogledno vreme proizvesti bilo šta novo što bi svet prepoznao i vrednovao kao poseban srpski brend. Na izvikanu i u pesmama opevanu obdarenost i potentnost srpskih muškaraca ne vredi trošiti reči, dovoljno je o tome pitati Srpkinje ili pogledati statističke podatke o natalitetu u poslednjih par decenija. Treba li onda odustati od borbe za srpske brendove? Nikako. Tu je još uvek naša vekovna tradicija - neiscrpno vrelo mogućnosti za brendiranje. Zato, ne budimo spori i lenji i na vreme zaštitimo naše najveće tradicionalne vrednosti, dok nam i njih neko ne preotme.
Knjige za leto moraju biti mekih korica, džepnog formata i kratke, ne više od 200 stranica, ali nikako isprazne. Preporučljivo je da se čitaju uz rashlađeno piće u lakoj odeći ili bez nje na plaži, u parku ili na balkonu. Za one koji ih nisu čitali, usudio bih se da predložim pet naslova.
Hrvatskim nacionalistima su silom navukli novo i elegantno EU odelo, ali ispod njega su i dalje usrane gaće u bojama šahovnice.
Najskuplju srpsku reč definsao je pesnik Matija Bećković već u naslovu jednog svog predavanja održanog 1989. godine na Makvori univerzitetu u Sidneju, a u povodu proslave šestogodišnjice Kosovskog boja. Predavanje je imalo niz repriza u crkvenoškolskim opštinama u Melburnu, Džulongu, Kanberi, Adelaidu i Brizbanu. Iste godine, na istu temu i pod istim naslovom Bećković je, onako kako sam on to ume, govorio na vidovdanskim svečanostima u Dizeldorfu, Osnabriku, Parizu, Bermingamu i u mnogim mestima diljem Jugoslavije. Tekst tog svečarskog govora objavljen je u Književnim novinama,