Uzmimo primera radi: ja sam pilot... Ne, ne, bolje je - vi ste napr. pilot.
Postati pilot - san je vaš iz detinjstva. Mnogi je dečak, a i poneka devojčica, to sanjao i kad bi ga upitali šta će biti kad poraste, odgovarao je, na radost ponosnog mu oca, biću pilot. Za većinu je to ostao samo san, ali kod vas su se geni i mnoge vam crte ličnosti složile u dobitnu kombinaciju. Naporno ste se školovali, izbegavali maladalačke stranputice, sve moguće poroke, niste eksperimentisali sa lakim drogama, niste obijali trafike, niste bili navijač... Ni danas ne pušite, ne pijete, niste član ni jedne stranke.... odričete se svega u čemu bi ponekad, ama bar ponekad uživali, jer i vi ste čovek. Jednom rečju živite asketski, a sve zbog poziva kome ste u celini posvećeni. Zbog vašeg poziva trpi i vaša porodica, supruga i deca, a o majci koja večito brine i od te brige je prerano ostarila, da i ne govorimo. Iako pilotirate na avionima starim od osamnaest do tridesetiosam godina, jer vi ste pilot u Jat airwaisu, nikad, ama baš nikad, niste imali ni jedan akcident. Ni pticu u vazduhu niste poplašili.
A onda, jednog lepog dana osvane tekst u novinama.
Filozofija i nauka kažu da u sve treba sumnjati (de omnibus dubitandum). Za crkvu je sumnja u Isusovo vaskrsenje veliki greh. Zbog izrečene sumnje mnogi su pred svetom inkvizicijom umirali u mukama i goreli na lomačama. Ipak, i Isusovi učenici, a posebno jedan - neverni Toma, u početku su sumnjali u njegovo vaskrsenje. Sumnja, dakle, ne bi trebala biti greh. Jer, sumnjam znači mislim, a mislim, znači jesam (cogito, ergo sum). Pred svaki Uskrs ponovo se pitam, šta je bolje verovati ili sumnjati i da li je čoveku uopšte dato da bira između sumnje i vere?
Da sam kojim slučajem na mestu politiačara, koji je na jučerašnjim izborima ostvario više nego ubedljivu pobedu, sve bi biračima po spisku. I onima koji su glasali za mene, a pogotovo ostalima.
Predlažem redakciji da u novom dizajnu bloga b92 isključi opciju:
"Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst!"
Ne ubiti drugog čoveka je moralni imperativ i, uz kanibalizam i incest, tabu star koliko i ljudsko društvo. I pored svih tabua ljudi su se oduvek međusobno ubijali, ponekad jeli jedni druge, a neretko seksualno opštili sa bliskim krvnim srodnicima. I dok je kanibalizma gotovo iskorenjen, a incest sveden na zanemarljive statističke veličine, ljudi se i danas, bez obzira na sve tabue, religijske, moralne i zakonske sankcijeu, ubijaju nesmanjenom žestinom. Upravo zbog toga je homicid jedna od najvećih i večitih tema religije, filozofije, umetnosti i nauke.
Svedoci smo, u novijoj srpskoj istoriji, a kad je vlada u pitanju, neviđene oluje ideja (brainstorming) glede popunjavanje rupčage u budžetu.
Vidim - odneo vrag šalu, ili prostije rečeno ode nam država na doboš, pa računam dužnost je svakog građanina da se uključi, pogotovo patriote, kakv sam i sam. I ne samo ja, već i celokupni kreativni potencijal uglednog nam bloga.
Da se prvo podsetimo:
Brainstorming“ ili „moždana oluja“ je idealan način za radikalno rešavanje problema. Sve ideje su dobrodošle, pa čak i one naoko besmislene,
Mržnja je pogrešno usmerena ljubav, kaže Andrić, a ko mrzi samog sebe, od njega treba da strepimo, jer ćemo biti žrtve njegove kivnosti i osvete, kaže Niče, i dodaje: Gledajmo, dakle, kako da ga navedemo da samog sebe voli.
Dok se stranke na vlasti bave prisluškivanjima i presretanjima telefona, listinzima telefonskih razgovora i presecanjem predsedničke kolone vozila u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima, u najvećoj opozicionoj stranci otvoren je put za odlazak njenog doskorašnjeg dugogodišnjeg lidera. Odlazi li Boris Tadić, iako još uvek tako mlad, kako tvrdi, njegov visoko pozicionarini stranački kolega Božidar Đelić, i još uvek tako lep, dodale bi brojne predstavnice glasačkog tela Srbije, u političku penziju i ropotarnicu istorije ili je i dalje moguć strategijski manevar i njegov povratak na veliku državničku scenu?
Ne znam kako je vama, ali i meni je dosta, zaista mi je dosta. Dosta mi je protesta, okupljanja, štrjkova, mitinga i kontramitinga, vojnih i drugih parada, molebana, litija, blokada pruga, puteva i, naravno, raskrsnice Nemanjine i Knez Miloševe u Beogradu. Dosta mi je i svečanih dočeka naših sportista posle velikih pobeda ispred Skupštine grada, razdraganih i razuzdanih navijača sa klubskim i nacionalnim zastavama. Dosta mi je patriotskog, nacionalnog, demokratskog, antidemokratskog i svakog drugog ispoljavanja nezadovoljstva ili zadovoljstva kojima se stvara saobraćajni haos i kolaps u gradu gde živim. Ako je sve to demokratija, dosta mi je i demokratije.