2008-02-08 21:56:42
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

La Taifas

Avram Goldmann RSS / 08.02.2008. u 22:56

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Sećanje je redundantno; ono ponavlja znakove kako bi grad mogao početi da postoji. (Italo Calvino: Nevidljivi gradovi)

Za doživljaj grada koji može pretendovati na bilo kakvu objektivnost potrebno je da se u njemu provede određeno vreme, po mogućstvu u svojstvu stanovnika. Koliko je to vreme, zavisi od posmatrača, grada i okolnosti, ali je sasvim sigurno nešto što se ne može ostvariti preko noći. Meni je u pravilu prva godina u većini gradova u kojima sam boravio prolazila u privikavanju, pokušavanju da se snađem, pronalaženju koordinata u kojima sam hteo da mi se život odvija, i tek kasnije mogao sam da uživam u novoj sredini sa izvesnim poznavanjem i razumevanjem, na onaj način koji to čine ljudi kojima sredina nije nova.

Upravo zbog svega ovog uvek su mi bila zanimljiva jednodnevna putovanja, blic avanture sa gradovima koje ne poznajem i možda nikada neću upoznati, prvi utisci koji su pogrešni ali i jaki, često neizbrisivi, prvi dodiri sa nepoznatim, intenzivni, jer znamo da je vremena malo a naš mozak želi da smesti novo u neke okvire, u neku mentalno-emotivnu fioku iz koje ćemo kasnije moći da vadimo preeksponirane sličice i prepričavamo ih sebi i svetu.

Igrom slučaja pre nekoliko dana imao sam prilike da sa jednom poznanicom razmenjujem utiske o našim skorašnjim jednodnevnim posetama Kišinjevu (koji se u moldavskom originalu zove Chişinău). Ja sam se, naime, iz Kišinjeva vratio prijatno iznenađen, a ona mi je, pre nego što sam bilo šta u tom smislu stigao da izustim, rekla: „Strašno! Baš mi je žao ljudi koji žive tamo. Kakvo mučenje!" Prvo sam hteo da se pobunim protiv ovakve, iz moje perspektive iskrivljene, interpretacije, da bih gotovo u istom trenutku shvatio do koje mere su naša mišljenja, oba formirana na osnovu jednodnevnih iskustava, jednako proizvoljna, i mnogo više projekcija nas samih i naših sistema vrednosti nego bilo kakvog objektivnog doživljaja stvarnosti koja se zove Kišinjev.

 
2008-01-29 21:22:45
Društvo| Film| Putovanja| Umetnost| Život

Alphaville

Avram Goldmann RSS / 29.01.2008. u 22:22

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Morar em um condomínio fechado dá status, significa fazer parte do rol dos privilegiados que podem morar isolados e protegidos, convivendo com uma vizinhança homogênea, desfrutando prazeirosamente de equipamentos de lazer, e da comodidade de alguns serviços. (Živeti u zatvorenom kondominijumu statusni je simbol, znači pripadati vrsti privilegovanih koji mogu živeti izolovani i zaštićeni, obitavajući u homogenom komšiluku, služeći se po želji instalacijama za slobodno vreme, i imajući pristup ponekim uslugama.) (http://www.eesc.usp.br/nomads/condominio2.htm)

Ima nešto čarobno u zvuku reči Alphaville, i to ne samo za one koji su gledali Godardov film istoimenog naslova. Alpha, nešto prvo, praiskonsko, ville kao grad na francuskom, ali i grad budućnosti, postmoderna grčko-francuska kovanica sa futurističkim prizvukom. Zamislite stambeni projekat koji se zove Alphaville, koji svojim stanovnicima nudi novi model urbanog življenja, prevazilaženje postojećeg stanja, do sada neslućene mogućnosti, do ovog trenutka neispitanu vrstu zajednice. Reklo bi se - utopijski projekat.

Međutim, Alphaville kakvim ga je prikazao Jean-Luc Godard sušta je suprotnost ove slike, distopijsko mesto potuljenih svetala i neobičnih spodoba koje se po njemu muvaju, probisveta i polusveta, u kojem njegov glavni junak, Lemmy Caution, sa svojim hard-boiled izgledom, kaputom i šeširom pokušava da nađe sebi mesto. Brazilski Alphaville od Godardovog očito je želeo da pozajmi samo ime i možda futuristički feel, ali kao što to obično biva, pozajmio je mnogo više.

 
2009-01-10 19:58:48
Društvo| Putovanja| Život

SoBe - Siboney, treći deo

Avram Goldmann RSS / 10.01.2009. u 20:58

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Postoji neka vrsta Zadužbine koja, sa neverovatnim samouverenjem, ide po radio programima i izjavljuje, emfatičnim glasom, kako se kubanski suverenitet nalazi u Miamiju. "Mi smo kubanski narod u egzilu i na nama počiva suverenitet", kaže. To bi značilo da su oni tamo, na Ostrvu, stranci. Oni su okupaciona vojska. Nisu Kubanci. (Luis Ortega: Cubanos en Miami, u španskom originalu: Hay un tipo de Fundación que, con un desparpajo increíble, va a los programas de radio y declara, con voz enfática, que la soberanía de Cuba reside en Miami. "Nosotros somos el pueblo cubano del exilio y en nosotros está la soberanía", afirma. Es decir, los que están allá, en la Isla, son extranjeros. Son un ejército de ocupación. No son cubanos.)

Siboney je sve do nekog trenutka tridesetih godina prošlog veka bio malo naselje nadomak Havane, sa imenom koje označava jedan od naroda pretkolumbovske Amerike. Kako se grad širio na zapad, Siboney je postao zanimljivo mesto za gradnju zato što je samo nekoliko stotina metara od vode, a istovremeno u svom većem delu pomalo uzdignut tako da manje plavi kada se more izlije u kišnoj letnjoj sezoni. Prostor za luksuznu gradnju polako je ponestajao u krajevima bližim centru grada, kao što su Vedado i Marianao, i po Siboneyu počele su da niču vile.

Na vodi, u blizini Siboneya, otvarali su se socijalni klubovi za elitu, Marina Hemingway takođe nije bila daleko, i nouveaux riches predrevolucionarne Havane naseljavali su se tu sve više i više, naročito u godinama neposredno pred revoluciju. Prava prigradska idila - svuda se moralo ići automobilom, ali to nikome nije smetalo. Dominantni arhitektonski stil Siboneya odslikavao je, i odslikava, vreme ekspanzije, sa vrlo jakim uticajem visokog modernizma, zaljubljenošću u beton, oštre ivice i gole forme. Oštre ivice i gole forme - to gotovo zvuči kao neka čudna vrsta metafore za Kubu kakvu je Juanov deda napustio.

 

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
The paradox of identity politics, in short, is that one needs an identity in order to feel free to get rid of it. (Terry Eagleton: The Idea of Culture, Oxford: Blackwell Publishers, 2000, str. 66)

Ulice u Siboneyu, kao i u većem delu Havane, bile su obeležene brojevima. Juan Berasategui sećao se mape Havane koju je video u Miamiju, na kojoj su mnoge ulice, čak i na periferiji, imale imena. Mapa je sasvim različito izgledala od turističke mape koju je dobio ovde, u Havani, da se lakše snađe. Isto mesto izgledalo je toliko različito na te dve mape da se pitao ono što ga je mučilo od početka, od ideje da dođe ovamo, ali i dublje u prošlost, od rođenja: mogu li se dva nivoa kubanske stvarnosti, koja se bave istim mestom, preklopiti i postojati zajedno, u istom kontinuumu?

 
2009-01-07 19:08:21
Društvo| Putovanja| Život

SoBe - Siboney, drugi deo

Avram Goldmann RSS / 07.01.2009. u 20:08

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Kubanci su sebi izgradili portabl zemlju sa druge strane moreuza. Osećaju se ponosni što su pretvorili Miami u velegrad. „To je bilo obično selo", kažu. Izmislili su sebi domovinu za koju kažu da je bolja nego ona druga. (Luis Ortega: Cubanos en Miami, u španskom originalu: Los cubanos se han construido un país portátil al otro lado del estrecho. Se sienten orgullosos de haber transformado a Miami en una gran urbe. „Esto era una aldea", dicen. Lo que han hecho es inventarse una patria que dicen que es mejor que la otra.)

Svaka zemlja ima svoju emigraciju, i svaka je specifična, ali kubanska zajednica u Miamiju (mada zajednica verovatno nije prava reč) predstavlja jedinstveni primer potpunog ideološkog raskida i, istovremeno, emotivnog neraskidanja sa maticom, koji jedinstvenim čini što je do najsitnijih detalja pohranjeno sećanje na predrevolucionarnu ili, još bolje, metarevolucionarnu Havanu. Ovo uključuje paralelne mape grada sa starim nazivima ulica, katastarske knjige sa tačnim popisima imovine, i, verovatno najvažnije, stalno podgrevanje mita o povratku. Kubanci u Miamiju (neki, mnogi) uporno odbijaju da se odreknu ideje da su oni sad stanovnici Sjedinjenih Država, i da je to to. Njihova Havana je grad u mašti koji je napravljen kao slika u ogledalu Havane u kojoj su živi ljudi, u kojoj se maše zastavama za revolucionarne praznike i čeka u redu za pirinač.

 
2009-05-02 08:57:38
Društvo| Putovanja| Život

Club Leu

Avram Goldmann RSS / 02.05.2009. u 09:57

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

 

 

When dealing with ideology it is always necessary to ask not only what it expresses but what it represses. (Robin Wood: Personal Views)

 

Club Leu je studentski klub koji se nalazi na spratu jedne od zgrada Politehničkog univerziteta, u Bulevaru Iuliu Maniu, u Bukureštu, tamo gde prestaje širi centar grada a počinju da se prema Zapadu rastežu nepregledna naselja ružnih osmospratnica i sličnih solitera, izgrađenih u doba realsocijalizma i za doba realsocijalizma. Ako niste student Politehničkog univerziteta, vrlo su male šanse da ćete Club Leu lako pronaći čak i ako dobro poznajete grad. Usudio bih se reći, čak i ako znate njegovu adresu.

Pitanje koje se takođe može sasvim legitimno postaviti jeste zašto bi bilo ko i hteo da pronađe Club Leu pored mnoštva lepših, atraktivnijih, zanimljivijih i elegantnijih barova, klubova i pubova koji su se namnožili po glavnom gradu novopridošle zemlje Evropske unije. Odgovor na to pitanje mogao bi se verovatno, gotovo u vidu izgovora, pronaći u činjenici da se, po zakonima urbane geografije, na svakom javnom, ili čak polujavnom, gradskom prostoru ljudi iz ovih ili onih razloga zatiču, i da je lepota gradskog života baš u toj nepredvidjivosti kretanja miliona tačkica na ljudskoj mapi grada. Tako jedna tačkica, koja je imala logični, rutinski pravac kretanja, odjednom ga promeni i nađe se na neočekivanom mestu, za koje ni sama nije pretpostavljala da bi joj jednoga dana moglo biti odredište.

 
2008-08-04 07:53:59
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Marianao - Hialeah

Avram Goldmann RSS / 04.08.2008. u 08:53

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Ne stidim se onih koji su napolju, jer moji sinovi su napolju, niti ću se ikada stideti svog roditeljstva, i nikada im neću negirati kubanstvo - sami su izabrali svoj put - sve dok ne okrenu oružje protiv domovine u kojoj su rođeni. (Eusebio Leal na 7. kongresu UNEAC-a, Udruženja kubanskih pisaca i umetnika, u originalu Yo no me avergüenzo de los que están fuera, porque mis hijos están fuera, y jamás me avergonzaré de mi condición de padre, ni jamás les quitaré a ellos el nombre de cubanos -ellos decidieron su camino- siempre y cuando no hagan armas contra la patria que los vio nacer.)

Jednog vrelog i prašnjavog tropskog popodneva moj kubanski poznanik (recimo da se zove Hugo, imena ponekad pomažu da priča lakše teče) i ja prolazili smo kolima kroz Marianao, čija je 114. ulica, glavna saobraćajnica koja zapadni deo Havane povezuje sa aerodromom, još uvek bila sveže okrečena za Samit nesvrstanih, tog u svetu zaboravljenog i marginalizovanog pokreta koji još uvek zauzima vrlo važno mesto u kubanskoj spoljnoj politici. 114. ulica podsećala je na pozorišne kulise. Pošto su tuda prolazile gotovo sve delegacije Samita, sve oronule kuće u njoj sveže su okrečene u živopisne boje - zelene, žute, plave, sve zamislive. Naravno, čim se sa glavne ulice skrene, decenijama stari i ofucani, nekada beli malter, odvaljuje se sa onoga što je ostalo od zidova. I tu, ipak, ljudi stanuju.

 
2008-09-18 18:21:35
Društvo| Kultura| Planeta| Putovanja

Frank Correnti Cigars Ltd.

Avram Goldmann RSS / 18.09.2008. u 19:21

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Kao neko kome čini zadovoljstvo da pokazuje drugima film ili knjigu koji su mu se dopali, tako je i Calvino znao da osobe koje idu direktno, bez zaobilaženja, ka svom odredištu nikada neće imati priliku da vide i upoznaju zakutke koje otkriju samo mnogo izgubljeni ljudi. (Gonçalo M. Tavares: O Senhor Calvino, u portugalskom originalu Como alguém que tem prazer em mostrar um filme ou um livro de que gostou, também Calvino sabia que se as pessoas fossem directamente, sem qualquer desvio, para o seu destino, nunca teriam oportunidade de ver e conhecer cantinhos que só os homens muito perdidos descobrem.)

Retko šta ljude u životu tako obraduje kao kad im se dogodi nešto prijatno i zanimljivo, a do tada nepredvidljivo i nepredviđeno. Turisti koji osvajaju (ili bar misle da osvajaju) nove gradove, stanovnici koji se trude da svoj grad upoznaju koliko god mogu, hodaju naokolo ispunjavajući svoje zadatke pažljivo i poučno zapisane u solidno istraženim i napisanim vodičima, ili odlaze na nova mesta povećavajući svoje znanje i razumevanje mesta u kojem su, istovremeno se, najčešće podsvesno, nadajući da će im se zalomiti taj čarobni trenutak kada do svesti dopre nešto što ona nije mogla ni naslutiti.

Uprkos svemu što turističke knjige pišu, mnogi putnik uhvatiće sebe kako mu je od posete Parizu ostao mnogo jači utisak ukusa peciva u maloj pekari u blizini Place des Vosges nego Louvre ili Montmartre, da mu je u Rimu odsjaj kiše na pločnicima Trasteverea bio lepši od raskoši Vatikana, da mu prva slika Njujorka nisu ni visoke zgrade Manhattana ni Kip slobode, nego žičara koja prevozi umorne kancelarijske službenike na Roosevelt Island posle posla, a da se umesto zgrada banaka i blještavila moći iz centra Toronta u sećanje probijaju litice Scarborougha.

 

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
I sometimes eat at a popular paladar, La Cocina de Lilliam, in Havana's upscale Miramar district. And whom do I find there? Diplomats, tourists, and other business owners. (José Luis Alonso: A Nation of Entrepreneurs?)

Kola se zaustavljaju u stambenoj četvrti sa jednospratnim porodičnim kućama. Iako su dosta oronule, kao i većina kuća u Havani, vidi se da su u njima nekada stanovali dobrostojeći pripadnici predrevolucionarne srednje klase. Sada je kvart, međutim, nalik mnogim drugim delovima grada, sa rupama na kolovozu i rupčagama na trotoaru, između kojih se deca probijaju igrajući bejzbol. Urbana geografija Havane, pogotovu kad se izađe iz turističkog centra, u sebi stalno donosi izazove nepredvidljivog. Ništa u toj ulici ne govori da se u njoj nalazi jedan od najčuvenijih kubanskih restorana, osim tri-četiri nova automobila sa privremenim tablicama koje se daju strancima i jednog sićušnog čoveka od šezdesetak godina koji sedi na šamlici na trotoaru poluotvorenih očiju.

Iza njega nalazi se zelena drvena taraba, sveže obojena, što je već samo po sebi anomalija koja može da privuče pažnju izvežbanom oku. Klimam glavom kratko u pravcu čoveka na šamlici, on ustaje sa nje, otvara vrata tarabe, i pokazuje na teška drvena vrata, očito zabravljena, koja vode u unutrašnje dvorište. Na vratima se nalazi interfon sa jednim dugmetom, interfon koji radi! Zvonim, i tridesetak sekundi kasnije masivna vrata se lagano otvaraju. Unutra je La Cocina (Kuhinja) de Lilliam.

 
2008-07-24 20:21:16
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Clube da Costela

Avram Goldmann RSS / 24.07.2008. u 21:21

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
This active participation, which the individual at the periphery performs, emphasizes a creativity based almost exclusively on the reuse of previously existing materials which are available either as part of the Western tradition or, more recently, prefabricated by the international culture industry. Innovative responses to these materials

 

Avram Goldmann

Avram Goldmann
Datum rоđenja:  31.03.1965 Pol:  Muški Član od:  17.11.2006 VIP izbora:  57 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana