Danas mu je stoti rođendan.
Kažu da je umro.
Sve prolazi. Ljudi su sad tu, pa posle nisu. Jednima smo se zaklinjali, druge uzdizali, treće sanjali, neke od blata pravili, zablude slušali ... .
Od prvog jula Beograd više nije .... ne znam šta nije...nije grad. Kada vas od prvog dana, sedmog meseca 2018. godine bude pitao gde je Železnička stanica šta će dobiti kao odgovor? Nema?
... ili neko možda ima neku bolju ideju
Gledao sam neke utakmice domaćeg prvenstva. Davno nisam video lošije trčanje za loptom. Smeće od fudbala koje se igra za nekolicinu predsednika klubova i nekolicinu 'vođa navijača' za koje nemam pojma čime se bave ali su nešto važni. Žali Bože onih desetak klinaca koji se kao lože.A i to na šta se
Ili prilog za mitomansku knjigu ' 5. oktobar u srpskoj književnosti ‘
Ljudi su trčali unezvereno po gradu. Nešto se čudno događalo. Na sve strane kola, ljudi, zastave, vatromet. Ne razuzdano, već nekako stegnuto slavlje.
'Neobavezujuća' rezolucija Evropskog parlamenta o medijima iz Rusije u kojoj se isti porede sa terorističkim organizacijama je veoma važna. Važna je zbog principa. Principa o slobodi informisanja.
Ono što se naziva 'državom' svakoga dana doživljava poraze. Ti porazi se ne vide zbog toga što nisu 'seksi' za medije oni koji upravljaju 'državom' i oni koji to žele da rade ne smatraju ih temama koje donose glasove. A rešavanja tih pitanja mogu, značajno, uticati na većinu možda i sve stanovnike.
Dubok naklon. Aplauz oduševljenja. Ovacije. zaista već drugi dan ne mogu da obuzdam oduševljen je najnovijom odlukom 'države'. O sadržaju aflatoksina u mleku. Skoro pa savršena budalaština.
"U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja - vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet stranice koje pozivaju na odgovornost.
Za samo nekoliko dana, privremeno su onesposobljeni blog „Druga strana" i portal „Teleprompter",
«Ne mogu da čestitam vukovarsku pobedu, koju tako euforično slavi ratnom propagandom opijena Srbija. Ne mogu jer neću da se ogrešim o žrtve, o hiljade mrtvih, a ni o neprelazni bol i nesreću preživelih Vukovarčana....On (Vukovar) je Hirošima srpskog i hrvatskog bezumlja...Svi u ovoj državi, a Srbi i Hrvati naročito, preživljavaju dane najveće sramote i pada»
Vuk Drašković