Pre neki dan sam se nasla u St. James baru, na jednoj sasvim skupoj adresi u Londonu. Oko mene desetak veoma mladih ljudi, opusteni, prijatni, obrazovani, zadovljni zivotom. Pricamo o svetskoj ekonomiji, o pomeranjima finansijske moci, globalizaciji, ekologiji, zivotu, razvoju, karijerama, nama. Pricamo ..... na srpskom.
Pijuckam svoj koktel i gledam te mlade ljude. U kasnim su dvadesetim. Formalno obučeni, pomalo umorni posle posla. Razmenjuju vizitkarte sa zvucnim pozicijama u jakim finansijkim institucijama.
Osecam se sasvim prijatno i dopustam mislima da odlutaju u proslost.
Cekala sam par nedelja da dobijem odgovor da li ce MIT (Massachusetts Institutes of Technology) primiti moju aplikaciju za kurs. Trebalo je podneti podatke o skolovanju, radnu biografiju i preporuke. To mi se cinilo malo arogantnim s njihove strane. Zar nije ideja da naplate skolovavanje, a ja sta naucim-naucila sam?
U trenutku kada sam krocila u kampus sam shvatila da sistem ne funkcionise kako sam navikla, a sada, nakog zavrsenog kursa, sam oduseveljena kako stvari zaista funkcionisu i kako to izgleda strudirati tamo. Sasvim mi je jasno zasto su Ameri tamo gde su, a mi ovde gde jesmo.
Čudno je to kako pratim vesti. Bez previše unošenja. Bude mi malo žao kad se prevrne autobus pun dece u Meksiku ili kad objave da celo selo u Namibiji ima sidu. Uglavnom o tome razmisljam dok ne počnu poslovne i ekonomske vesti koje me jedine i zanimaju. U suštini, sve se svede na onu dobru, staru, koju je spevao Bora Čorba: “Boli me uvo za Irak i Iran, oni se kokaju a ja sam miran!”
Medjutim, evo danima se prebacujem sa Sky News, na CNN i nazad i gledam šta se dešava u Pakistanu. Ne zato sto su jedni od retkih koji su, kao i mi, na ulici ubili premijera (bivseg, sadašnjeg ili budućeg). Nego zbog toga što mi se ta zemlja uvukla pod kožu. Na vrlo čudan način.
Bila sam uzbuđena zbog putovanja u Pakistan. Ovde, u Londonu, još uvek su sveže rane od terorisatičkih napada. Naravno, teroristi su pakistanskog porekla, tamo vrbovani i obučeni. Kakva je to zemlja koja preobrati rodjenog britanca u teroristu samoubicu? Kakva je to vera, ideologija, snaga, laž? Morala sam da odem i sama je doživim.
E pa ovako. 'Superserbs' nije izmislio nijedan nadrelni slikar sa periferije Beogarda. Nije kovanica ni jednog politicara u zelji da se emotivno priblizi nasem narodu. Superserbs nije novi crtani film na Pinku. Nisu cokoladice koje se kupuju pred kasom u Merkatoru. Nije ni stanje osecanja vise vrednosti.
'Superserbs' je nova rec u svetu sporta! I to tenisa.
U jutarnjem prenosu sportskih vesti, novinar BBC-a je osam puta pomenuo rec Superserbs u svom dvominutnom izvestaju iz Wimbledona!
Oni koji
”Niko ne ide u pozoriste za vreme svetskog prvenstva” moj muž znacajno naglasava.
“Ali u pitanju je ragbi Joe, koliko uopste znamo o tom sportu? ”, odgovaram istim značajnim onom
“Finale, Olja finale. I to Svetskog Kupa”, odzvanja po dnevnoj sobi rezignirani glas moje jace polovine
“Znam Joe, ali mi nismo Englezi, a ni Juznoafrikanci. To finale nas se baš i ne dotiče” odgovoram sada već primetno iznervirano i ja. Onda spustim ton i dodajem malo smirenije “tako da idemo u pozorište”
“Ali živimo u Engleskoj Olja! Po zakonu ove države, teranje muža da ide u pozorište za vreme finala ragbi Svetskog Prvenstva je legitmno ispravna osnova za instant-razvod braka”
Verovatno bi se naša sinoćna bračna svadja nastavila vrlo ružno da u trenutku kulminacije nisam pokvarila iznenadjenje koje sam mu spremala i sasvom ponosno, čak malo i svečano ispljunula “Imamo karte za The Lord Of The Rings. Na West Endu.”
Kako je samo lako biti stanovnik virtualnog sveta. Sve sam izaberes. Da vidimo ovako: moje nejbolje ime je na primer: Betty997. Moje najbolje telo je sa macjom glavom i telom papagaja. Najbolja fotka je u skladu sa mojim najboljim telom. Menjacu ga kad mi dosadi. Moj najbolji datum rodjenja je nedge 1983, recimo neka bude na danasnji dan. Moje interesovanje ovih dana neka budu poroci i uzivanja. Ah da, pisacu na Spskom, al bez srpske tastature. Moj blog, moj izbor. Konacno dozivesmo skladnu anarhiju. Borili smo se za to generacijama, zar ne?
Zaista daleko jednostavnije je danas postati