Napomena: Na samom početku želeo bih da naglasim da ovaj blog nije plaćen od strane distributerske kuće Tuck, niti od strane Katoličke crkve i ovi evrići što vire iz mog džepa su se tu našli sasvim slučajno (prenosio sam neke gajbice preko vikenda).
Bliži se beogradska premijera petog dela sage o Hari Poteru, a ja sam tužan jer ću tada biti na Exitu. Da mi je neko ponudio da biram između nastupa ruralnog - igram preperevku umesto da sečem uši kao što doliguje - Van Gogha i premijere Harry Pottera sa sve crvenim tepihom – ne moram ni da vam kažem šta bih odabrao. Ali pošto mi to niko nije ponudio, već su me potplatili gomilom karti za Exit samo da se kao velika blogerska zvezda pojavim i uveličam spektakl, ja ću novog Harija gledati sa zakašnjenjem. Onog ko je zakazao premijeru Harija za prvi dan Exita treba kazniti pretvaranjem u žabu na neodređeno vreme ili onog ko je smislio da Exit počinje kada je premijera Harija. Ne zanima me, dogovorite se ko je kriv, i neka taj bude kažnjen.
Piše: Boban Stojanović
Ovih dana, povodom svih ovih gej lezbejskih slava i praznika, sve se nešto preispitujenm da li sam dovoljno normalan !?Nekako, ne osećam se komotno u tome, da gostujući po silnim radio i TV stanicama, govorim kako seksualnost nije toliko važna i kako u životima gejeva postoje i druge stvari osim seksa.
Činjenica je da postoje!
I „mi“ - pederi – redovno dobijamo račune za telefon, struju i infostan...
I nas boli glava, imamo kijavicu i migrenu...
Nisu nam strana kafenisanja sa drugaricama, egzistencijalni problemi niti pozajmice koje-ćemo-vratiti-ko-zna-kada!
No, pored toga, postoji nešto što se zove seksualnost i što je deo života većine nas.
Ali, kako da vam kažem, i među nama , gejevima, ima raznih, pa ću ovaj tekst o seksu pisati iz svog ugla.
Dobrodošli, dobordošle, dobrodošla....
A dok ne dočekamo i tu paradu br. 2, mi smo pisali neka javna pisma za javne persone. A pošto su u pitanju javna pisma, onda ih treba i javno publikovati.
Mene je moja učiteljica lepo učila da svaki pismeni zadatak treba da ima svoj uvod, razradu i zaključak. U čast moje učiteljice Jagode i Međunarodnog dana ponosa, ovog puta ću se striktno držati tog pravila.
UVOD: Gostujući na hrvatskoj televiziji u emisiji „Nedjeljom u 2“, predsednik Srbije Boris Tadić je na pitanje novinara Aleksandra Stankovića o tome kakav je njegov stav o homoseksualcima, odgovorio da „svako ima pravo da iskazuje svoje seksualno opredeljenje“.
Bravo, bravo. Možda bi ova izjava imala neku posebnu težinu, recimo u Iranu, Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Indiji, gde homoseksualci nemaju pravo da iskazuju svoje seksualno opredeljenje i gde ih za to kažnjavaju smrću. Ali kada predsednik Srbije tako nešto izjavi, to mogu okarakterisati samo i jedino kao bezobrazluk. Ovaj odgovor ima političku težinu isto kao i kada bi na pitanje „šta mislite o cvećarima?“ predsednik odgovorio da „svako ima pravo da sadi cveće“.
Pre nego što počnete sa čitanjem ovog bloga UPOZORENJE. Ulazite na svoju sopstvenu odgovornost. Blog sadrži opise eksplicitnog seksa, kao i scene koje pojedinim stomacima možda neće prijati. Ovaj blog posvećujem svim Pink Flamingosima ovog sveta i jednoj jedinoj Divine.
VAŽNO JE BITI IZDAJNIK
Drama u tri čina
Uloge:
Jelena Karleuša – kao braniteljka
Ivana Žigon – kao tužiteljka
Dobrica Ćosić – kao sudija
Predrag M. Azdejković – kao optuženi, Izdajnik
Dragan Jočić – kao policajac I
Dušan Mihajlović – kao policajac II
Brana Crnčević – kao duh nacionalističke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
Vreme: sadašnje
Mesto: Srbija
Piše: Boban Stojanović
Ne znam kako to da vam kažem, ali - baš me boli guza za Srbe!
U nekom prethodnom blogu napisao sam da su Srbi glup narod, i dodao ili se prave da su glupi, što je odmah sutradan osvanulo na naslovnim stranama.
U ovoj zemlji je skandal kada imaš stav prema državi u kojoj živiš i njenom većinskom narodu, koji osim sado-mazo preferenci ka sebi samom voli da maklja i ostatak, posebno tzv. manjinskog življa.
No, nije mi ideja da danas pljujem, štaviše, sve ručice sklapam i Boga molim da konačno iz usta najbližeg mu naroda iskola još nešto osim NIJE, NE ZNAM I NEĆU.
If you’ve got a taste for terror... Take me to the Prom.
Danas su me obavestili da se organizuje proslava (bip!)-te obljetnice mature. Užas za svakog ko s trećinom razreda ne razgovara, drugoj trećini se ne javlja na ulici kada ih sretne, a s trećom je radio hopa cupa pa je bolje da se s njima ne sretne u istoj prostoriji u isto vreme, a oni retki s kojima je u dobrim odnosima ili su pobegli u inostranstvo, ili su u zatvoru, ili umrli.
Umesto da idem po kući i vrištim kako nemam šta da obučem i kako ću morati da uđem u nedozvoljeni minus kako bih se opremio za tu svečanost, ja provodim već sate smišljajući izgovor kako da se na istoj ne pojavim.
Ostavljen sam a ljubav kao da kušao nisam. Slušam tužne pesme naše zajedničke drugarice Cece, dok mi se suze slivaju niz silikonom popunjene obraze, preko hirurški smanjene trajno depilirane brade, do silikonom popunjenih grudi i tu padaju i prave jezerce. Iz silikonom popunjenih usana cure psovke i kletve. Moje botoksom zategnuto lice ne može da pokaže tugu i bes koje osećam. Šta mi je činiti? Šta da radim? Da odem do prodavnice da kupim hleb i mleko, do trafike po papirnate maramice, da pustim jednu mašinu da opere veš, da obrišem prašinu, usisam, opeglam, spremim ručak (ženskom poslu nikad kraja), skuvam kafu, sednem i smislim osvetu?! Platićeš mi Palmo, platićeš. Zapamtićeš dan kada si se usudio da me ostaviš zbog tamo nekog Bidže!