Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji u jednom malom gradu živela su tri Romčeta. Pošto su već dovoljno porasli, a još uvek su živeli sa svojim roditeljima, odlučili su da se osamostale. Jednog dana obavestili su svoje roditelje da odlaze u beli svet, odnosno u beli grad. Roditelji su plakali i pokušavali da ih od toga odvrate. Plašili su pričama da u gradu belom ima mesta samo za bele ljude, o zlim ljudima koji u njemu žive, o Velikom Gramzivom Mišku i njegovom drugu Velikom Zlom Đilasu. Na njihovu žalost te priče nisu uspele da uplaše tri Romčeta, te su oni spakovali svoje stvari i krenuli ka gradu belom. Pratili su danima put od bele cigle i stigli do grada bele boje gde du odlučili da se nastane. Belograđani su ih gledali popreko, jer nisu bili beli, ali to Romčiće nije mnogo brinulo.
Našli su jako lep plac i odlučili da tu naprave kućice za sebe. Pošto su želeli da se osamostale, odlučili su svako napravi kućicu za sebe.
Smatram da sam jako tolerantan kada su u pitanju ljubav i ljubavne muke i razumem da se neko toliko zateleba da ne zna ’di tera, ali ovi iz Obraza ga preteraše. Razumem ja tu mladost ludost, i razumem da su se zaljubili u seksi macane iz Kvirije (ko ne bi, ipak smo neodoljivi), ali momci: „NO MEANS NO!“.
Jeste da su vas od malena učili da mi momci s one strane duge volimo da se femkamo i da kad kažemo NE mislimo DA, ali ovoga puta to stvarno nije slučaj!!!
Ta njihova ničim izazvana opčinjenost traje već godinama i nikako da prestane. Ja sam mislio da će ih to pubertetsko ludilo proći, da je to samo faza, ali ne - sve je intenzivnije.