Dakle, da krenemo unazad.
Zapuši mi se sudopera. Zovem majstore, odčepe – 3.000 dinara. Posle nekoliko sati zove me Jovana na posao, kaže tu je komšija od dole, nekoliko spratova ispod mene sudopera ljudima izbacuje mulj po kuhinji.
Prethodnog dana majstor za mašinu uzeo je 1.500 da očisti dinare iz pumpe, čega li, koji su tamo dospeli iz Ognjenovog šorca.
Srpska autonomna oblast Svetosavlje bila je duhovna teritorija na kojoj obitava nebeski narod, a evo, on je sada našao i svoj zemaljski pandan.
"Ako volite Srbiju, onda volite Guču", reče danas Dodik. Sram ga bilo. Pa zar to da bude prva vest koju čujem posle 4 nedelje bez TV-a? Kud sam se i vraćao sa odmora!
"Deda i Matija povraćaju, meni auto prešo preko noge, al ne boli. Sve ostalo je okej. A vi, kako je?"
"Ujela me pčela u 19h. Da li sam alergičan na nju?"
"Lego sam, al se plašim jedne priče. Aj se dopisujemo da mi prođe."
Slatko, zabavno ili sladunjavo?
Dakle, da ponovim - svi znamo ko je iza Đinđićevog ubistva. I samo zato što je normalnim ljudima krajnje odbojno da o tako ozbiljnoj, važnoj i stvari koja zahteva pijetet pričaju na način na koji se o tome priča, način koji otkriva političku gramzivost i pohlepnu sujetu, to znanje niko javno ne saopštava, pa se stvara utisak da istinu iznosi jedna ili druga strana. Naravno, ni jedna ni druga strana ne iznosi istinu. Jer, obe strane su krive.
Tvrdim, dakle, da su Đinđića ubili Koštunica i Čeda, Beba i Mihajlović. Sa svojim zločinačkim udruženjima. Uslovno rečeno metaforički.
Opet ne razumem kako nešto što je zaista fenomen prvog reda i što se kao takvo tretira u svetu, kod nas prolazi nezapaženo. Evo samo dva fascinantna primera:
Neka Češka umetnička grupa na 20 minuta preotela je tamošnji jutarnji TV program i emitovala lažne izveštaje o atomskoj eksploziji u Češkoj.
Rationale: Šveđani, recimo, kao društveni, ekonomski, nacionalni, državni i svaki drugi primer i ugled celom svetu, u preovlađujućoj većini su svakako daleko, daleko ispod jednog ljubitelja konjaka i džeza, čoveka istančanog ukusa kakav je, na primer, Kim Džong Il. Ili Jovice Stanišića, koji je obožavao Hendriksa. Ili kogagod.
Slogan: Svako je gori od svakoga.
Događaj koji je povod ovog posta, bez obzira što ga smatram zanimljivim, ne čini mi se najvažnijim. Pitanje zašto me je taj događaj toliko zabavio i obradovao jeste pravi povod da ovo napišem, pa to, evo, naglašavam da ne bude zabune.
Ručao sam u jednoj kafani u kraju (neću opet da je pominjem) i pokušao da platim. Kelnera nigde. Čekam 10, 15 minuta i, od ljudi za susednim stolom shvatim da je kelner rekao da ide nešto da obavi. Nije ga bilo još 15 minuta - platio sam kuvarici koja je objasnila da su kelner i gazda otišli nešto da pogledaju na brzinu i da se čudi što