Planetarna bruka zbog nepotrebne histerije oko svinjskog gripa demonstrirala je da postoje ozbiljne pukotine u naizgled monolitnom simulakrumu, u svetu metarealnosti medija, biznisa, ideologije i politike. Iako je od prvog dana poznato da mu je smrtnost manja od smrtnosti koju izaziva takozvani "običan", sezonski grip, sjajno vođena kampanja na svetskom nivou naterala je vlade razvijenih i zemalja u razvoju da masovno naruče ogromne količine vakcina, izazvavši prethodno kolektivnu psihozu, ako ne i blagu paranoju među svojim građanima. U nerazvijenim zemljama ljudi ionako masovno umiru, pa se zbog gripa niko uzbudio nije.
Ovim obaveštavam prijatelje, poznanike i širu rodbinu da, kao ateista, ne slavim Božić i, sledstveno, molim da mi se ne šalju sms čestitke.
Ko pročita - pročita. Ko ne pročita, pa pošalje - vaistinu je poslao.
Sećate se ono kad je bilo pomračenje sunca, krajem devedesetih, pa svi poludeli i pozatvarali se u kuće, pospuštali roletne, a dvema koleginicama i meni, na Trgu Republike, iz senke kod zgrade Jugoeksporta ono troje ljudi koji su uopšte bila na ulici, uspaničeno vikali da se sklonimo.
Identičan model ponašanja ponavlja se glede svinjskog gripa. Činjenica da je definitivno daleko manje smrtonosan nego tzv. sezonski (umire 0,3 odsto obolelih) potpuno se prenebregava, pa žene dobijaju histerične naapade (bukvalno, znam slučaj, bila hitna pomoć u jednoj državnoj ustanovi i dala injekciju ženi koja je dobila napad jer je koleginica kinula), taksista koji me vozio posipa ruke dezinfekcionim sredstvom pre nego što zapali cigaretu, onomad svi izašli iz tramvaja kad su ušli Meksikanci, i uopšte, sve nešto tako.
Ne mogu da zamislim eklatantniji primer kršenja slobode govora, izražavanja, kršenja najosnovnijih ljudskih sloboda i prava od pokretanja postupka protiv čoveka koji je nosio duks sa navedenim tekstom. Od osionosti države i njenog tužioca, ipak, više me fascinira ćutnja takozvane demokratske javnosti.
Vec danima po nekoliko puta zovemo SBB i nikako da nas priključe na isti. Uvek ima neko objašnjenje, uvek kaže doći ćemo, pa i dođu, al ništa ne završe, jer je neko iz prethodne ekipe nešto pogrešno razumeo, shvatio, uradio ili pomislio, a ja internet nemam, pa nemam. Obaška što smo platili.
Svojevremeno sam pokušao da po hitnom postupku, bila neka bolest u pitanju, obezbedim internet vezu kod keve i ćaleta, rekli nema problema i ništa nisu uradili, jer je bolest bila i prošla - a hitni postupak, kazali, traje mesec dana.
A vaša iskustva, kakva su?
update
Policija je na svakom ćošku u centru, od dvojice-trojice, do većih grupa, od po sedam-osam njih. Smeše se, ljubazni, al' se ne osećam ništa bezbednije. Naprotiv. Pomislih, ako sretnem više od dva prijatelja i zastanem sa njima, možda i mene privedu, što kršim zabranu okupljanja. Kad već ne mogu da zaustave divljake da nasrnu na najavljenu povorku, sada mogu da se iživljavaju koliko hoće.
Najgore je što ne vidim da ikome to ozbiljno smeta.
update 22. septembar:
Ubij, zakolji, da drugi ne postoji
Impotentna država,
1 - Slaba i nemoćna
2 - Totalitarna i represivna
3 - Glupa i nesposobna
4 - Uplašena
5 - Nacionalistička i konzervativna
6 - Sve navedeno
7 - Nije važno
(odgovor ništa od navedenog ne nudi se jer je nerealan)
1 - Nerviraju me Amfilohije i njegov podmladak;
2 - Mož' da bude tuče;
3 - Nemam treći razlog.
Jel' dovoljno?
Uspeh poduhvata je potvrđen: u oblastima liberalne vlasti - mastrihtska Evropa svakako im pripada - izdavaštvo i štampa služe istu bljutavu čorbicu; političari na vlasti, svejedno da li levičari ili desničari, brane isti program uz lažne razlike usklađene radi predstave; vladajuća misao slavi misao vladara; tržište je zakon u svim oblastima - obrazovanju, zdravstvu, kulturi, naravno, ali i u vojsci i policiji; stranke, sindikati i skupštine učestvuju u oligarhiji i tako reprodukuju društveno kao istovetno; omalovažava se javna upotreba kritičkog uma u korist iracionalnih logika komunikacije - koje finansijski konzorcijumi u monopolističkom položaju vešto pretvaraju u pozorište i za njih pripremaju scenografiju; dolazi do svakodnevne manipulacije masama koju kanališe televizija; onemogućava se svaki malo jači stvaralački poduhvat u korist religije potrošnje, itd...
Za uspeh ovog neponovljivog gurmanluka najvažnija je dobra priprema, koja zahteva dosta organizacije, pažnje i strpljenja, ali – na kraju se itekako isplati. Potrebno je, naime, šarana držati živog najmanje 7 dana, u najmanje 3 puta onoliko vode koliko je sam težak (za šarana od kilo i po – četiri i po litre vode). Tu vodu nepohodno je svakog jutra menjati. Tom prilikom, u vodu treba ubaciti jedan očišćen češanj belog luka, prstohvat svežeg peršuna, list lorbera, nekoliko zrna zelenog i crvenog bibera, narendati nekoliko trunčica kore od limuna i najviše 3 kapi aćeto balzamika (da ne crkne). Šaran će jesti peršun, pomalo njuškati beli luk, a ostale arome upiće kroz kožu.