Vlada je pala još onog trenutka kada je Koštunica odlučio da ne podrži Tadića na izborima, a sve ovo je sitničarsko politikantsko nadmudrivanje. Paradoksalno, ko bude bolje uspeo u toj jeftinoj provincijskoj predstavi , upravo zbog njene besmislenosti i niskog nivoa, izgubiće ono jedino što je u ovom trenutku važno - glasove na izborima 11. maja.
Šanse da Tomislav Nikolić bude presednik Srbije izjednačile su se, ako nisu i nešto bolje, sa šansama Borisa Tadića, koji je do jutros bio ozbiljan favorit za konačnu pobedu, a sve zbog velike izlaznosti.
Gledajući uopšteno, glasači Mrkonjića otići će Tomi, a Čedini Borisu, što će dodatno povećati razliku u korist radikala. Veljini će se u najboljem slučaju, ako Koštunica preduzme aktivnu kampanju, što je sasvim neizvesno, podeliti u odnosu 2:1 za Tadića, što će ovu dvojicu u konačnom skoru dovesti na slične pozicije. To pod uslovom da je za Velju glasalo prosečno biračko telu narodnjačke koalicije i da nisu onih 300 hiljada, koliko ih je manje glasalo za njega nego za koaliciju u kojoj je bio, u stvari zbunjeni Tadićevi glasači. Sve zajedno, dakle, blaga prednost Tomina u drugom krugu sa sadašnjim biračima. A odakle bi eventualno Tadić povukao glasove za pobedu, kad je izlaznost ovoliko velika ionako?
Priključivanje RS Srbiji se sve češće pominje na zvaničnom nivou (ovih dana sam naleteo na takav stav Dinkića i Dodika, a siguran sam da ih je bilo više), kao i otcepljenje delova Kosova u kojima žive pretežno Srbi.
Pitam se zašto? Da li je to realna opcija (ako prihvatamo faktičko stanje, da Kosovo nije deo Srbije i ako smo zato za njegovu nezavisnost, ima smisla onda prihvatiti i faktičko stanje da sever Kosova nije njegov politički deo, kao i da Srbi u RS masovno žele priključenje Srbiji, pa za to i biti), ili je u pitanju psihološki trik, u okviru kamapanje za lakše
„Ajd sad! Pokaži šta znaš, kad si se već upleo u tu muku. Kud si najavljivao da ćeš pisati o toj večeri! Da nisi, mogao si da se pokriješ ušima i ćutiš. Ko si ti, obesni crvu zemaljski, da misliš da možeš da te ukuse rečima opišeš?“
Tako nekako bi se moglo opisati osećanje koje imam, povodom obaveze da postujem ovo, od kako sam okusio prvi zalogaj u Asitaneu, prilikom jednog od najfantastičnijih obeda koje sam u životu imao, osećanje nemoći da se ograničenim ljudskim jezikom opiše ono što su osetili vrhovi usana, nepca, jezik, i, najzad, blaženi želudac, osećanje o kojem je govorio RM Točak kada je rekao da on ne može ništa da govori o muzici, sem da odsvira šta njojme i misli i oseća.
Alva, amam, ratluk, harem, trbušni ples, nargile, kafa, hašiš, najupečatljiviji su i zapadnjaku najpoznatiji momemnti hedonističke kulture kakva je otomanska. Svaki od njih obuhvata čitav jedan kosmos čulnih užitaka, užitaka istovremeno krajnje rafiniranih i besramno oblapornih, što je sjajna kombinacija jedinstva blaženih suprotnosti. U taj rang ulazi večera kod Asitanea.
Čak sam mislio da ni ne postujem ovo, jer je toliko učestalo da mi se čini da je neinteresantno. Pretežući element dnevnika na blogu, međutim, opravdava ovaj postupak. Moj trineastogodišnji sin, naime, napadnut je nožem.
Već uživam kao da sam jeo. Naravno da sam rezervisao još odavde, iz Beograda. I, bez obzira na sujevericu da ne treba najavljivati da će vam se nešto dopasti, bez obzira na psihološke mehanizme prevelikog očekivanja, koje vodi u razočaranje, ne mogu da izdržim.
Večeraću jela koja je Sulejman Veličanstveni, kako ga zovemo na zapadu, odnosno Sulejman Zakonodavac, kako ga zovu Turci, služio na gozbi 1539, koju je priredio povodom obrezivanja sinova.
Kombinovano društvo fakultetski obrazovanih ljudi, pretežno stomatologa, bankara i nešto novinara, sa pokojim privrednikom starog kova, doktorom ili inžinjerom. Ljudi profesionalci, dakle. Nisam nikad smatrao beogradske slave ničim naročito značajnim, još manje uticajnim, ali jesam indikativnim - skuplja se tu koliko-toliko društveno svestan Beograd, pa se dobija jedan presek gradskog osećanja po nekim ključnim pitanjima. Svakako statistički irelevantan, ali izvrsna fokus grupa.
U ona vremena, većina je deklarativno bila protiv Miloševića, ali su se nekako istovremeno pomalo uklapali u ondašnji sistem vrednosti, a sada je to otpriliko ko u skupštini, minus radikali i socijalisti. Ponajviše, cenim, demokrata, pa deesesovci, i poneki ne naročito glasni eldepeovac.
Kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, fašizam, komunizam, antifašizam, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki, kaže Borka Đorđu, kaže Đorđe Borki,
U Politici pobuna sive mase, sa izuzetkom nekoliko imena od formata, protiv Ljilje Smajlović koja je osavremenila kulturni dodatak, uvela atraktivnu temu dana i temu nedelje, sprovela kontroverznu vizuelnu revoluciju (ja sam za), obezbedila dodatak sa NY tajmsom, omogućila redovno objavljivanje kolumni u lepezi od Jakšića, preko Žarkovića, do NSPM i dovela grupu vrsnih, poznatih, obrazovanih profesionalaca iz nekadašnjih nezavisnih medija (između ostalih, to su Goranka Matić, Miša Vesić i Marijana Milosavljević), pokrenula veb izdanje visokog kvaliteta. Među prvima, ako ćemo pravo, pokrenula temu neprimerene Miškovićeve moći...
Svakako je mnogo razloga, a ja ću navesti samo neke: