Tek što smo se parkirali ispred Manježa, kad tresak negde iz pravca Kralja Milana. Posle par sekundi, kao u akcionim filmovima, neki mali, plavi auto rasturenog branika projurio bežeći pored nas tako da je zamalo pokupio Tamaru, i na crveno kod Narodne banke ode uz Svetozara Markovića. Dva semafora za njim, eto ti i žrtve - klopara, sa rasturenim zadnjim točkom, dok mu razvaljen prtljažnik skače gore-dole, a branik se vuče za njim. Borac za ličnu čast i opštu pravdu. Popizdeo, normalno, šta ćeš.
Bio sam u Crnoj Gori na odmoru. Nažalost.
Vratio sam se. Nažalost.
Ići ću tamo opet. Nažalost.
I biće mi žao kad se vratim. Nažalost.
A, ustvari, baš je sve to super.
Ima u svemu tome nečeg detinje jednostavnog, zabavnog, i, u tom smislu, čak pomalo setnog. Setio sam se, recimo, svog dede, koji je, između ostalog, kao pop u Americi postao komunista (sic!) i kao takav se, po povratku u Beograd našao na Golom otoku, posle čega je do smrti (u svojoj 94-toj) brinuo jedino da ne doživi Titovu smrt, pa je, kada je u svojim solidnim sedamdesetim kolabirao od cigareta i viskija, kad se osvestio, prvo što je prozborio bilo: "Uplašio sam se da ne odem pre njega".
Zato što je DS rekao da hoće, pa su sa te strane stvari jasne, a SPS mora.
SPS mora:
1 – Zato što nema nikoga drugog ko može da ih abolira od odgovornosti za devedesete i omogući im povratak u politiku kao ravnopravnoj stranci.
2 – Zato što DS drži ključeve od Socijalističke internacionale, pa u nju ne mogu bez saglasnosti DS, a tako bi hteli.
3 – Zato što im ostvarivanje socijalnih ciljeva omogućava samo ekonomski jača Srbija, koja to ne može biti bez EU.
4 - Zato što ni sa radilalima ni sa Koštunicom
Ostavio bicikl nakratko, vezan, u garaži i idem kući preko platoa, na sred Vračara, u onim biciklističkim helankama. Dve devojčice, osnovna škola, viču za mnom "Pederu! Geju! Ej ti u helankama!". Čudim se odakle im hrabrost, imam dobrih 100 kila, da im uši izvučem, izgrdim i to. Pričam Tamari, ona misli da njihov fašisoidni model mišljenja koji im je predat ni ne pretpostavlja da su me uopšte i vređale, nego da su me obeležavale kao drugačijeg, a da se ne boje zbog stereotipa o gejevima kao kukavicama.
A Ognjen danas došao iz škole, posvađao sa sa svim dečacima
Na ulasku u Bezistan ostareli prodavac semenki sedi naslonjen na onaj stub. Prolazi grupa od 4-5 pandura. Čavrljaju, idu raspoloženi, opušteno, mada dosta brzo, mora biti da se sa smene vraćaju u Majke Jevrosime. Jedan od njih, bez reči, onako usput, ne zastajkujući, čak i bez pogleda ka prodavcu, grabi punu šaku kikirikija. Prodavac nije pomerio ni jedan mišić na licu - nisam mogao da vidim da li je trepnuo, imao je velike naočare za sunce.
Prilazi prodavac knjiga, nudi "najnovije Legijino delo, pisano u zatvoru". Kad odbiješ, izvlači Čedinu biografiju. Kad i to odbiješ,
Na poslednjem spratu garaže na Obilićevom vencu, kad sam došao po kola, našao sam nedvosmislene tragove da je neki čovek tu obavio veliku i malu nuždu, skriven iza mog i automobila koji je bio parkiran do njega. Na Zelenom vencu, tamo od pijace na dole, niz Kameničku ili na uglu garaže i susedne zgrade u Kraljice Natalije neka žena to redovno radi, kaže mi ćerka koja je viđa bar jednom nedeljno.
Ja to vidim ovako. Ako naprednjaci uspeju da naprave predizbornu koaliciju (a šuška se da je taj dogovor uveliko postignut između DS i G17+), imaju šanse da za onako malo pobede nazadnjake za koliko je Tadić pobedio Nikolića. I to ako su tu i Vuk, i Čeda, i Čanak, i manjine, i svi ostali. Čak i Velja - izbegavao bih, ipak, Palmu.
"Odluka o potvrđivanju odluke o poništavanju odluke". Majke mi, tako je Nada Kolundžija, precizno i tačno, pojednostavila formulaciju teme koja je na dnevnom redu tekuće sednice skupštine. Aman, nije otišla sledeći korak i shvatila da ta formulacija govori više o odnosu političke elite, a posebno vlade, prema realnosti, životu, istorijskom preokretu i nacionalnoj tragediji nego bilo šta što su rekli i uradili svi oni zajedno povodom Kosova. Birokratija i isprazni formalizam, eto time se bavi politička elita Srbije.
Probije, koliko pratim, nešto što nije tako birokratizovano. Onda bude još gore - do degutantnosti politikantsko.
U izborno jutro, sad u nedelju, krenuo sam da se nadjem sa prijateljima sa kojima se redovno srećem u jednoj zemunskoj kafani. Uglavnom novinari, najmanje još 2 blogera i, sumnjam, nekoliko komentatora koji nas koji se znamo provociraju, onako zezanja radi. I na jednom stubu, dva ulaza od moje zgrade, primetim okačen spisak ljudi, imenom i prezimenom, poneki i sa adresom, za koje se traži likvidacija.