Gde se presele ljudi kada jednom nestanu iz naseg grada? Valjda svako ode na neku svoju malu planetu na kojoj nastavi da zivi vecno. A i u nasim srcima. Ostaju prazne ulice, tihe kao slike.
A, Oljine slike su kao dzez.
Ovo sam prvi put cula kao klinka. sada je leto, malko sam porasla i opet mi se slusa. Al, sto mi se pije vino, to je druga prica. Leto, vrucina, more vino....
Nova verzija:
Osvanuo je lep rano-letnji dan. Isla sam na memogram. Istiskali me i pritiskali od napred i sa strane i sto rece jedna moja drugarica: “ instantno ti izrastu kupe.”
Predhodno sam, naravno, ali relativno brzo, odsedela u kancelariji u kojoj sam stiklirala oko desetak papira dok me je poslovno ljubazna sluzbenica propitivala o istorji obolelih od raka u mojoj porodici i tako to. Zacnulo me je pitanje koje se odnosilo na testament. Volsebno sam se pretvorila
Danima pada kisa. Svako posle podne pocne da grmi. Danas se nebo spojilo sa zemljom. Svetla od automobila osvetljavala su mi put koji je vodio preko nadvoznjaka povezujuci dva nepoveziva kraja grada. Zeleno zuta boja pocinje da mi se svidja. Boja oluje.
Na radiju je Nina Simon pevala o gresnicima. Sedela sam nepomicno u automobilu; nije mi se izlazilo iako sam se vec parkirala ispred kuce.
A juce je bio lep dan. Taman kad sam pomislila da je cudo da nema kise i da nista ne moze da mi pokvari to osecanje uzivanja koje me je u trenutku preseklo, naletim na mrtvo kuce dok sam
Vracarska Jadikovka
Ratni zlocinci putuju svetom
planeta se okrece u krug
avioni prelecu nad svetom
a ja se pitam da li cu kud
kuku, kuku kako bih na pijac’
da gledam bruku i sramotu tu
kad mi na Kalenic Bikica dodje
da’l da svirnem u trubu
tru,tru,tru
odzvanjaju zvona sa dzambo crkve
ding, dong,ding,dong
a ja nikako da dodjem do Chubure i
pozdravim komsiluk iz kraja svog
Ah kako je tesko pesnik biti
u drustvu psiho-prozaicnom
Dete poete bolje da cuti
u dalekom uglu kraja
Bombardovanje sam provela u Americi u koju sam dosla desetak godina ranije. Znala sam da nam se sprema cudo koje je "mirisalo" 1994 kada sam bolesnoj majci kupovala lekove u privatnoj apoteci a da nikada nisam dobijala racun. Ako, mislila sam, samo kada bi njoj bilo bolje, nema veze sto apoteku drze na divlje. Mirisala je przena kafa u mom kraju sireci miris po Cuburi iz kojekakvih divljih przionica-radnji....U Beograd sam putovala iz Budimpeste, minibusom. Vozac bi stavio pasos mog trogodisnjeg sina na gomilu i u prolazu stavio njegov prvi da vide kontrolori, carinici, na granici. Uz put sam
Na mestu gde se more spaja sa nebom, u nekom drugom vremenu, ziveo je covek.
On nije bio obican po svom opredeljenju kao ni kuca koju je podigao kada se
njegov brod nasukao na pusto ostrvo. To parce zemlje izniklo iz mora sa koga
je rukom mogao da hvata oblake, postalo je njegov novi dom. Iskoristio je
olupinu broda i od nje izgradio svoje skloniste.
S obzirom da na ostrvu nije raslo nista cime bi se prehranjivao, u
pocetku je ziveo od planktona. Covek nije bio svestan zasto to radi, ali
guran instiktom, svako je jutro zahvatao dovoljnu kolicinu vode
Prividela mi se u snu MM. U beloj haljini sa ogromnim crnim cvetovima, prisla je mojoj pokojnoj majci i meni, tuzeci se na svoju zlu sudbinu, decu...Kao da je bila po malo zaboravna, blago skleroticna, obracala nam se neznim, vrskajucim glasom i u meni, u tom snu, izazvala duboko sazaljenje. Naisli su neki ljudi koji su, imala sam utisak, gurali sve ispred sebe ne bi li se (Da li se ove tri recce pisu odvojeno, ili zajedno?)provukli da bolje vide, ne znam sta. Citava scena odvijala se na nekakvom stadionu. Iz gurajuce gomile izaslo je dvoje ljudi koji su pohitali prema MM koja je tugaljivo pricala