U ekskluzivnom intervjuu za magazin The Skinny, kultni filmadžija Džim Džarmuš [Jim Jarmusch], razgovara o svom tajanstvenom novom filmu „Granice Kontrole" [The Limits of Control], o njegovom poslednjem muzičkom projektu Bad Rabbit, i o tome zašto je istraživanje naše svesti "neotuđivo pravo".

U intervjuu za Njujork Tajms Tom Vejts [Tom Waits] dao je čuvenu izjavu da "Ključ... ličnosti Džima [Džarmuša] leži u činjenici da je osedeo kada je imao petnaest godina. Kao rezultat toga, on se uvek osećao poput emigranta u svetu tinejdžera. On je još od tada emigrant. I svi njegovi filmovi govore o tome."

Tena Štivičić

Dobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."

      Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.

  Sastav na temu laganu, što bi rekao gos'n Sveta Čerevićan, elem, ima nekoliko mjeseci kako sam slušao Bajkina, frontmena relativno afirmisanog i uspješnog kikindskog sastava DrvoTruo, kao gosta emisije na tamošnjoj lokalnoj radijskoj stanici koji je govorio o tome kako je zajedno sa određenim brojem sugrađana, mahom

Otvoreno pismo Marka Đorđevića upućeno Biljani Srbljanović povodom: Biljana Srbljanović zapušila usta svima koji su zgroženi golotinjom na Bitefu i RTS-u

Poštovana gospođo Srbljanović,

    Da bi sve bilo, kako se to danas kaže, transparentno - na početku priznajem da se često ne slažem sa Vašim javnim istupima. Ali, ne zato što mislim da ste uvek "u krivu", već zbog načina na koji zastupate svoje stavove - poput poruke "aj ne seri" koju ste "stručno" uputili ljudima kojima se predstava Olimp Jana Fabre-a nije dopala.

    Kao i Vi, bavim se umetnošću i obrazovanjem (bubnjar i kompozitor, profesor na Berklee College of Music). Ni za živu glavu ne bih sebi dozvolio da sa Vama polemišem o teoriji antičke drame; Eshil i Sofokle su imena koja poznajem zahvaljujući učenju istorije umetnosti - bez dubljeg uvida (za sada); grčku mitologiju, prethodnicu tradicije antičke tragedije poznajem bolje; iako ne tako dobro (xehasa pola), grčkim vladam dovoljno da bih znao da se na ovom jeziku pesma kaže "tragudi". I tako, kao muzičar, koristeći pesmu, približavam ovaj osvrt na Olimp 24 susednom umetničkom "terenu" na kome se bolje snalazim - terenu kompozicije i poezije.

Snažan i upečatljiv pentatonski rif numere „Kiša U Lice", mehanička uvježbanost njenih izvođača, energičan, kompaktan i svirački disciplinovan nastup grupe Hipnagoga slike u Domu Omladine u Kragujevcu, koji sam imao prilike da pogledam zahvaljujući Draganu M. Radojičiću, snimatelju i uređivaču „gileinikola" YouTube kanala, zaintrigirao me da se pobliže upoznam sa radom ovog beogradskog sastava. U tu svrhu, odlučio sam da napravim jedan mali on-line razgovor sa muzičarima Vojislavom, Nemanjom i Igorom, članovima ovog alternativnog rok benda. Opušteno, uz kafu i sok ćaskamo putem naših myspace stranica na relaciji Banja Luka-Beograd:

 piše: Džim Džarmuš

 Pravilo br. 1

Nema pravila. Postoji onoliko načina da se napravi film koliko ima i potencijalnih filmadžija. Film je slobodna forma. U svakom slučaju,  lično se nikada ne bih usudio da bilo kome kažem šta da radi ili kako da radi. Za mene je to kao da govorite nekome kakvo treba da bude njegovo religijsko opredjeljenje. Jebeš to. To je protiv moje lične filozofije - više koda nego li seta "pravila". Stoga, zanemarite "pravila" koja trenutno čitate i umjesto toga smatrajte ih samo kao moje bilješke namjenjene meni. Svako bi trebao napisati svoje sopstvene bilješke pošto ne postoji jedan način da bilo šta uradite. Ako vam neko kaže da postoji samo jedan način, njihov način, bježite što je moguće dalje od njih, i u fizičkom i u filozofskom smislu.

„Pošto je [mama] umrla, otišla sam u njen stan i otkrila da je prošla kroz sve kataloge, knjige i novinske isečke o mom radu koje sam joj davala i pravila crne trake preko fotografija na kojima sam naga ili ih je cele izrezivala. Kada sam čitala Džejmsovu knjigu, zaista sam mnogo plakala dok sam čitala odlomke o svom prekidu sa Ulajem. Prijatelj ga je jednom upitao „Kako si mogao da raskineš sa Marinom?" a Ulaj je odgovorio: „Zato što sam mislio da zaslužujem manje." Uvek mislim kako sam previše za svakoga. Prosto previše, znate."  MA

"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."

Stenli Kjubrik

Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.

   Stenli Kjubrik je rođen 26. jula 1928. godine u Bronksu, Njujork u porodici američkih jevreja, austrougarskog porijekla. Njegov otac Žak je bio ljekar tako da je Stenli odrastao u udobnom okruženju srednje klase u Bronksu gdje se i školovao. Kao tinejdžer, polaznik srednje škole Taft, izuzev fizike, nije pokazivao veliko interesovanje za učenje (često je prepisivao tuđu domaću zadaću te je čak pao iz engleskog jezika) i sa veoma lošim prosjekom ocjena po završetku mature nije mogao da konkuriše niti na jedan ozbiljniji koledž da bi nastavio školovanje. Umjesto da radi školske zadatke, nakon što mu je otac poklonio fotoaparat, Kjubrik se kao srednjoškolac samostalno obrazovao na polju fotografije i još je prije mature uspio da časopisu Luk (Look) proda svoje dvije foto-priče i vrlo brzo sa svojih sedamnaest godina dobije prvi posao u Luku kao fotograf u kojem provodi punih pet godina (1946-1951) tokom kojih, oslobođen školskih stega, počinje mnogo da čita po slobodnom izboru i potpisuje preko 300 fotografija od kojih se preko stotinu danas čuva u kolekciji Kongresne biblioteke u Vašingtonu (Library of Congress) a neke od njih, u kojima se prepoznaje izuzetan talenat za pričanje priča i osjećaj za trenutak, mogu da se vide ovdje.