Dođi kad sjaj, dođi kad odeš
Oboji misli u reči što dišem
Dođi kad srce stane da kuca
Dođi kad sjaj oboji Um

Lepe su boje, lepo je veče
Lepi su risovi u tvojoj šumi
Lepa je misao, lepe su visine
Lepe su strane sveta tvog

Lepo ti je...
Lepo ti je..

Zamršena karijera danskog provokatora Lars Fon Trira [Lars von Trier] možda bi mogla dobro da se sumira izrazom "Vladavina haosa" [Chaos reigns] potvrdjenim neočekivanim izvorom u njegovom novom filmu "Antihrist [Antichrist, 2009.] koji se trenutno širi kulturom poput svinjskog gripa.

 

 

 

(Pokušavam da) Sviram otkad znam za sebe.

      U kulturno-umjetničkim društvima, na rok gitarijadama, igrankama u domovima kulture, brucošijadama, bajkerskim motorijadama, svetosavskim školskim priredbama,  u gluvim sobama studija, žurkama, slavama, parkovima, po mračnim, zagušljivim garažama, u četiri zida, na YouTube-u.

      Ali kad se sve sabere, ruku na srce, to moje muziciranje je više neka vrsta intime, (pre)sabiranja, razgovora sa samim sobom - najblaže rečeno - lične terapije, nego što bi zapravo trebalo da bude: kvalitetna muzika i inspiracija za druge, energetska razmjena, utjeha, kolektivna terapija ili biznis - što muzika danas postavlja sebi za jedan od, ako ne i primarnih, ciljeva.

      Pripremajući video za jedan brimingemski trio i drugi za beogradske Hipnagoge, čiji kvalitet muzike, pored ostalih bendova koje volim, u meni duboko odzvanjaju kao neki moji neostvareni snovi - iskoristio sam ljetos priliku da brzinski, na gitari osrednjeg kvaliteta, bez priprema i sa skromnim fotoaparatom diletantski zabilježim nešto što sam smislio, više se i ne sjećam kad, ranih devedesetih.

(Evo prevod kratkog intervjua proslavljenog reditelja koji je jutros objavljen na sajtu Kanskog filmskog festivala. Pokušao sam da pronađem i neki adekvatan intervju na engleskom povodom njegovog nedavnog odlikovanja Ordenom francuske Legije časti ali nisam uspio pa ako neko bude bolje sreće neka slobodno linkuje.)

Upravo ste okončali dogovaranje sa Vašim žirijem za nagradu „Izvjestan pogled" [Un certain Regard]. Da li ste se svađali oko toga?
- Ne! Dobro smo se proveli. Kada sam bio član glavnog žirija, sreo sam ljude iz književnog i javnog života, ali ovaj žiri je bio sastavljen samo od ljudi iz filmskog svijeta i to mnogo olakšava stvari. Zaista smo se fokusirali na kinematografske aspekte. A pošto se nagrada „Izvjestan pogled" obnavlja, u smislu da smo imali i filmove koji su sasvim komercijalni kao i autorske filmove, u tom miksu, otkrili smo da je lako izabrati one za koje vjerujemo da su najbolji.

 Branku Ć.

      Obično posle ručka, umesto da lenjo odremam na kauču, volim da otvorim The New York Times i potražim novu kolumnu Anthony O. Scott-a. Ima godina fasciniran sam njegovim filmskim kritikama. Gutam ih. Usput proveravam listu programa JDownloader, u kojem svaki tren treba da se okonča daunload poslednjeg filma Lars Von Trir-a. Mislim da sam na Blogu BE92 pročitao da je dobar. Naravno, čekiram i e-mail. Faber and Faber mi redovno elektronskom poštom šalju katalog svojih recentnih izdanja, a tu je i novi link sa portala BBC radija. Baš volim njihov treći kanal, uglavnom slušam intervjue John Tusa sa znamenitim arhitektama, slikarima, rediteljima... A i čiča mi je juče preko Skype-a skrenuo pažnju na jedan zanimljiv tekst u prošlom broju Forreign Affairs-a "The death of Dayton" pa u predstojećim minutama odmora želim i to da istražim. I tako, udubim se, čitam, razmišljam i uživam.

    Ali čim osetim da mi oko počinje da titra - obavezno utrnem mašinu i izađem u dvorište ispred kuće da udahnem malo svežeg vazduha, da pripalim, smirim jednu-dve i odmorim oči od ekrana monitora gledajući neodređeno, u daljinu.

Do maločas je padala kiša i sada se dole, nad rekom, dižu guste, neprozirne magle. U ovo prohladno prolećno predvečerje  predeo predamnom deluje nekako tajanstveno, mistično, gotovo nestvarno i izmišljeno, kao da izranja sa Koređovih protobaroknih slika ili sa stranica Tolkinovog "Gospodara prstenova". Dobro je meni govorio matori - Tarkovski bi, da je živ, evo ovde, oko naše kuće, stvorio bar dva remek dela: jedno na brdu, drugo - pod brdom.

[B]

 

 

"Sto mu blogova, ko je sad ser Graham Townsend?" - s pravom ćete se upitati i vjerujte mi na riječ da nisam ni ja znao do prije neki dan, dok nisam, prekopavajući svoju arhivu, kao i Nešica u Odžacima i Derviš u Melburnu, u potrazi za zapisima u vezi sa Cvrkutom bijesnila, naišao na to ime koje istina jesam nekad znao ali sam ga potpuno zaboravio jer, kao i sa Cvrkutom, prođe od tad' 19 bajrama. Babo Atif se ne vrati k nama. Naziv bloga predstavlja naslov mog maturskog rada s kojim sam završio gimnaziju "Rada Vranješević" (danas "Ivo Andrić") u Prnjavoru a koji sam radio kod mentorke, simpatičnog li kurioziteta, Željke Cvijanović, tada profesorice a sada aktuelne premijerke Republike Srpske. Budući da nisam do sada ustupao prostor na ovim stranicama nijednom političaru, niti i dalje imam namjeru, pravim ovom prilikom mali izuzetak ali nikako ne želim da govorim o njenom političkom angažmanu već samo da usput kažem par riječi o tome kakva je Željka bila profesorica, a i nastavnica, jer nam je počela predavati engleski jezik u osnovnoj školi "Branko Ćopić" (danas po svom redizajniranom oblikovanju jedna od najljepših osnovnih škola u regiji) kao prva nastavnica engleskog jezika u Prnjavoru, prema mojim saznanjima, u istoriji (do tada u Maloj Evropi u školama se izučavao isključivo njemački a ponegdje i ruski jezik).

Džim Džarmuš o budućnosti nezavisnog filma: „Filmska umjetnost treba biti svedena na svoju suštinsku poetiku"

Piše: Kris Petmor

Džim Džarmuš je član onog elitnog (ne postojećeg) kluba svestranih, žestoko nezavisnih filmadžija koji su pokrili gotovo svaku poziciju u procesu stvaranja filma. U ovu grupu su uvršteni ljudi poput Roberta Rodrigeza, Žili Delpi i Šejn Karut [Shane Carruth]. Za Džarmuša, muzika je oduvijek bila vitalni dio njegovog stvaralačkog izraza, bilo da je pravio muziku za svoje filmove, svirao sa svojim bendom, dodjeljivao uloge muzičarima u svojim filmovima ili snimao dokumentarce o njima. Njegov poslednji film „Samo ljubavnici preživljavaju" [Only Lovers Left Alive], ne samo da pametnim i zabavnim scenarijem uzima nazad od tinejdžerske publike žanr vampirskog filma, već vezuje jednog od glavnih vampira, Adama (glumi ga Tom Hidlston) kao muzičara sa sklonošću ka skupim, klasičnim gitarama i analognom snimanju zvuka, sa Džarmušem koji izvodi gitarske dionice u muzičkoj podlozi.