- "I'm not gonna put up with that. I'm gonna do what I wanna do and that's it. What do you think I should do?"

                                                                                                   

Kako postoje mnogobrojna izuzetna ostvarenja u filmskoj umjetnosti, isto tako postoje i brojni filmovi koji su katastrofalno loši. Za jedan od najgorih filmova u istoriji, prema mnogim filmskim kritičarima i postojećim top listama na tu temu, konkuriše prvijenac Tomija Vizua (Tommy Wiseau) "Soba" (The Room) snimljen 2003. godine u kojem reditelj, pored toga što potpisuje i scenario i produkciju, tumači i glavnu ulogu.  Interesantno je da mi je pažnju privukao, na jednom ne tako očekivanom mjestu, tokom čitanja teksta koji se bavio izabranim kultnim filmskim ostvarenjima koje bi svako onaj ko želi postati filmadžija trebao da pogleda. Naime, "Soba" se probila na listu kultnih filmova kao djelo koje treba obavezno pogledati da se spozna šta sve nikako ne treba raditi tokom pravljenja filma.

            Pripremajući ovu temu doslovno sam plakao od smijeha (otud i želja da podijelim iskustvo sa blogerima) surfajući internetom u potrazi za informacijama i moram reći da iako film (još uvijek) nisam odgledao u potpunosti, u ovom prikazu, koji se mahom bazira na odabranim insertima (link1 i link2) i na par tekstova uključujući i Wikipediju, prepričaću čitavu radnju filma, tako da svima onima koji žele pogledati "Sobu" bez prethodnih spojlera savjetujem da preskoče ovaj blog.

Saši Pejakoviću (1978-2007) i ostalim dragim prijateljima sa kojima sam odrastao

    Spomenuvši na jednom mjestu u prošlom blogu [95] i "Cvrkut bijesnila", "projekat" noćnog programa Radio Prnjavora iz 1995. godine u kojem sam učestvovao kao tinejdžer, počeo sam da ozbiljno razmišljam (i da se premišljam) da li da napišem jedan tekst i na tu temu jer u pitanju nije nikakav ozbiljan umjetnički projekat već čisto (anti)muzičko zezanje dokumentovano na audio snimcima napravljenim u tadašnjem radijskom studiju, koje sam nedavno preslušao nakon pauze od nekih deset godina. Ono što sam čuo, izazvalo mi je smijeh i natjeralo suze na oči jer je u muzičkom i svakom drugom smislu potpuno neozbiljno i u nekoj mjeri toliko blamantno da pomalo izaziva onu vrstu stida sa kojim se recimo suoči zrela odrasla osoba dok čita sopstvene pismene sastave iz srednje škole (naravno, ukoliko nije kojim slučajem Ivo Andrić ili pisac njegovog formata). Dakle, ono što slijedi ne može biti nikakav reprezent ozbiljnog rada niti promišljenih kreativnih tendencija već potpuno lude (naglasak na ovu riječ) zezancije ali za neke (malobrojne) ljude, uključujući i mene, ima veliku emotivnu vrijednost i tiče se dijela druženja i odrastanja u jednom malom gradu za vrijeme i odmah po okončanju nesrećnog građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.

Nepoznata država. Nepoznat grad. Scena je podeljena na dva jednaka dela. U desnom delu - enterijer Sofijine sobe sa sobnim vratima u dnu, sveden na tek nekoliko elemenata i boja, uredan, radni sto desktop računar, saksija sa kaktusom po imenu Cici, u dnu reprodukcija slike Milene Pavlović Barilli „Autoportret sa kičicom". U levom delu scene blista  raznobojni enterijer Bebine sobe sa posterima na zidu i sobnim vratima i gomilom kompakt diskova. Takođe radni sto ali sa laptopom i zvučnicima preko kojih Beba s vremena na vreme pušta muziku. Fejsbuk čet. Dešava se danas.

 

 

   Naos predstavlja centralni prostor grčkog hrama okružen zidovima u kojem se obično čuvala skulptura božanstva kojem je hram posvećen a takođe predstavlja i naziv instrumentalne kompozicije koju su pok. Laza Ristovski (1956-2007) i Saša Lokner izdali na svom zajedničkom istoimenom albumu iz 1994. godine. Oba muzičara zaista nije potrebno posebno predstavljati a budući da mi je nedavno naš bloger Maksa poklonio izuzetno zanimljivu knjigu novinara, pisca i bubnjara Ivana Ivačkovića "Kako smo propevali - Jugoslavija i njena muzika" (peto izdanje, Laguna, 2016.), koja je osvojila nagradu "Desimir Tošić" 2013. godine, citiraću samo kratku slikovitu Ivačkovićevu ocjenu Laze, s kojom se u potpunosti slažem, preuzetu iz poglavlja posvećenom Bijelom Dugmetu: "Pokojni Ristovski, jedan od najboljih i najpopularnijih jugoslovenskih klavijaturista svih vremena, tada [1976. godine] je bio član kragujevačke grupe Smak."

Nema posebnog povoda zašto želim da pišem o našem pok. profesoru Branislavu Stojanoviću, profesoru beogradskog Arhitektonskog fakulteta, arhitekti, koji je i nama na fakultetu u Banjaluci predavao projektovanje stambenih i javnih zgrada. Ovih dana sam ponovo prelistavao i pomalo čitao neke meni drage knjige koje sam pročitao u svojim dvadesetim i između brojnih naslova naišao sam na knjigu "Iskustva prošlosti" uglednog profesora sa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Miloša Perovića u kojoj je na jednom mjestu publikovan i urbanistički rad iz osamdesetih pok. profesora Stojanovića. To je otvorilo razna sjećanja na profesora i njegova predavanja o kojima, pored usputnog pregleda isključivo zgrada koje je projektovao u Banjaluci, želim da kažem par riječi onako kako sam ih ja lično doživio i upamtio.

 Jedan mali opušteni post ili što bi gosn Sveta Čerevićan rekao - sastav na temu...laganu. Upravo gledam neke radove svog drugara Bojana Bundala iz Novog Grada na "svemirskom" Society6 portalu, evo, uživam, radujem se, smijem se i ne mogu da odolim želji (početnički, zar ne?) da neke od njih podijelim sa vama.

 

"Sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti."

Đorđo de Kiriko [Giorgio De Chirico],
časopis „Valori plastici", Rim 1919.

"K L I K !"

Nepoznata država. Nepoznat grad. Radna soba u jednom stanu u višespratnoj stambenoj zgradi u ulici nepoznatog naziva. 03:16. Petak. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. Prostorija je, čini se, u kreativnom neredu - na radnom stolu su papiri, olovke, pita s mesom, otvoren jogurt u flaši; tu su i stolica, police za knjige, niski stočić i trosed. Na trosedu upetljan u kablove laptopa, skvrčen spava bloger. Na drugoj strani ćelav, nabildan i namršten čovek u ranim četrdesetim, odeven u crnu kožnu jaknu sedi na radnoj stolici u uglu sobe. U jednom trenutku ćelavi pogleda na sat, ustane, upali svetlo i otvori prozor. Bloger se probudi, ugleda ćelavog i ukoči se. Šok. Na licu mu se vidi da u tom trenutku nije u stanju da prozbori niti jednu jedinu reč - prosto zanemi od straha. Kroz otvoren prozor čuje se kako, negde dole, na ulici ispred zgrade, gradska komunalna služba prazni ulične kontejnere za smeće.

- U redu... aam... želio sam da vam... aam... pustim nešto od vesele horor muzike koju sam radio ali... aam... sam se predomislio i zbog toga vam... aaam... neću ispričati ni crnohumorni vic da vas oraspoložim... Kao što vidite... aam... ovdje imam video kameru marke South Park... nije moja, posudio sam je od ovog... aaa... kako se zove... ovaj što mu sestra radi u bioskopu i opsjednuta je fetišizmom mašina, ona je Zdenka a on se zove... amm onaj, aamm, nije ni važno, sjetiću se, ovaj, posudio sam kameru aaam, pa ćemo svi zajedno, ako ste raspoloženi, pokušati jedan mali... aaam... mali blog eksperiment. Ovaj aaam, mislim, nisam napisao nikakav scenario, nikakav plan, imam tu... aaam... jednu interesantnu zamisao koja mi je tako došla jedne... aam... tople ljetne večeri dok sam... u kuhinji prao suđe... u stvari ne... aammm... malo prije toga sam pripremao krompir pečen na luku i osluškivao...aammm... kako lagano...aam ti krompirići koje sam prethodno brižljivo aamm... isjeckao na male, male, sićušne komade aam različitih oblika, znate, poput srca, paralelepipeda, amm, modela nekih monumentalnih građevina jednostavnih oblika, tipa, amm egipatskih mastaba ili piramida u razmjeri jedan naprema otprilike pet hiljada jer... amm... u principu za neka znamenita Wagnerova i Olbrichova ostvarenja amm bečke secesije koju gotivim, nisam imao aamm... vremena... dakle osluškivao sam kako ti moji krompirići fino škvrguckaju u tavi...

 

„Priča mi Vasil kako je negde na nekom forumu pročitao komentare na najavu naših nastupa, pa sad tu jedan forumaš komentariše - ‘A zašto im se bend jednostavno ne zove Vasil Hadžimanov? I ko je sad taj Đorđević, ja nisam nikad čuo za njega.' a ovaj drugi ispod odgovara: 'Ni ja.' "

Marko Đorđević, na nastupu u Banjoj Luci, šala u pauzi između dvije kompozicije

ĐORĐEVIĆ [ Sveti ] + HADŽIMANOV [ VHB ] + TRIJIĆ [ Konzilium ] = ?

   Zaista, šta nastaje kada se spoje šefovi tri odlična fusion benda?

Magija, prije svega

    U prohladno oktobarsko veče koračam širokim bulevarom Mladena Stojanovića sa instrumentom preko ramena, vraćam se u stan sa kasne, čisto rekreativne probe i odgovaram na propušten poziv prijatelja. Svirka u "City Pub"-u, lijeno mrmlja u slušalicu i pita da li želim da idem s njim. Umoran sam, iskreno, ne ide mi se n i k a k o, već sam dobio svoju „porciju buke" ali hajde bar da pitam ko nastupa. Slušam odgovor i umor odmah iščezava: