Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.

 "Tekstovi Smaka su idiotski. Čak mislim da je idiotski blaga reč. Da ne navodim sada primere, previše ih ima."

Diskusija na jednom blogu potakla me je da napišem par riječi i na ovu temu jer sam sasvim svjestan da među ljubiteljima i slušaocima (jugoslovenske) muzike postoji taj jedan, moram priznati, ruku na srce, dosta nepravedan i prenapuhan "mit o glupim tekstovima Smakovih pjesama" i potaknut jednim bestidnim komentarom (uvodni citat) jedne pretenciozne muzičke neznalice koja će, za razliku od Smaka - po svojim muzičkim djelima i uticaju na brojne pa i na svjetskom nivou značajne muzičare [poput Bojana Zulfikarpašića koji je kao pijanista dao možda najbriljantniji tribjut zvuku Točkove gitare i muzici Smaka na svom albumu "Xenophonia" (Label Bleu, 2006.)  u kompoziciji "Wheels" svirajući klavijaturama, potpomognutim gitarskim efektom distorzije, temu malo poznate ali među vrsnim muzičarima itekako poštovane i znamenite Smakove kompozicije "Maht-Pustinja" sa albuma Zašto ne volim sneg (PGP RTS, 1981)] trajno biti zabilježena u istoriji jugoslovenske i srpske muzike - ostati u muzičkom smislu upamćena samo u okviru svoje porodice i bliskih prijatelja (što je naravno za svako poštovanje ali nije opravdanje da se ostavljaju krajnje pretjerani, zlonamjerni komentari na račun radova zaista legendarne grupe). Naravno, srdačno ga pozdravljam i zahvaljujem mu što me je "inspirisao" da napišem ovaj tekst i nadam se da će, ukoliko ga bude čitao, proširiti svoja skromna znanja na tom planu.

Otvoreno pismo Marka Đorđevića upućeno Biljani Srbljanović povodom: Biljana Srbljanović zapušila usta svima koji su zgroženi golotinjom na Bitefu i RTS-u

Poštovana gospođo Srbljanović,

    Da bi sve bilo, kako se to danas kaže, transparentno - na početku priznajem da se često ne slažem sa Vašim javnim istupima. Ali, ne zato što mislim da ste uvek "u krivu", već zbog načina na koji zastupate svoje stavove - poput poruke "aj ne seri" koju ste "stručno" uputili ljudima kojima se predstava Olimp Jana Fabre-a nije dopala.

    Kao i Vi, bavim se umetnošću i obrazovanjem (bubnjar i kompozitor, profesor na Berklee College of Music). Ni za živu glavu ne bih sebi dozvolio da sa Vama polemišem o teoriji antičke drame; Eshil i Sofokle su imena koja poznajem zahvaljujući učenju istorije umetnosti - bez dubljeg uvida (za sada); grčku mitologiju, prethodnicu tradicije antičke tragedije poznajem bolje; iako ne tako dobro (xehasa pola), grčkim vladam dovoljno da bih znao da se na ovom jeziku pesma kaže "tragudi". I tako, kao muzičar, koristeći pesmu, približavam ovaj osvrt na Olimp 24 susednom umetničkom "terenu" na kome se bolje snalazim - terenu kompozicije i poezije.

(dio razgovora prilikom doručka u restoranu jednog hotela u Neumu, 2001. godine)

Što bi rekao gos'n Sveta Черевићан - sastav na temu laganu:
MISTERIOZNI ČAJ HANE ADROVIĆ NA VASKOLIKOM SAJBERDUNJALUKU

     Ko je Hana Adrović, "dragi moj napaćeni narode", to znaju i cvrkutaju ptice na grani a bogami "cvrkutaju bijesnilom" poneki korisnici, kako Tvitera tako i drugih, socijalnih mreža širom regiona. (Hana recimo samo na Fejsbuku ima toliko kontakata da tehnički nije moguće da bilo koga više doda u listu "prijatelja" na svoj profil.) Budući da u slobodno vrijeme isključivo putem interneta (ne gledam televiziju) pomalo pratim uglavnom regionalnu umjetničku scenu i produkciju, a kako je Hana (bivši?) model, (bivši?) PR muzičkih festivala i koncerata stranih izvođača, novinarka, autorka i voditeljka emisije zabavnog karaktera, priznajem da uopšte nisam znao ko je ona do prije par sedmica kad sam slučajno naišao na njen profil na Instagramu [na koji sam se registrovao samo da "zapratim" svoju možda najomiljeniju kako radnicu u kulturi tako i (nažalost bivšu) B92 blogerku - pozorišnu rediteljku Jelenu Bogavac koja ne koristi nijednu drugu socijalnu mrežu]. I iz Usoraca se tada vidjelo da je u pitanju jedna od onih božanstvenih zanosnih ljepotica od čije ljepote odmah zastaje dah i od cca 670 fotografija na njenom profilu se zaista ne zna koja je bolja i ljepša od koje (bilo da su u pitanju selfiji ili profesionalne fotografije, mejkap ili prirodan izgled lica, stilizovana garderoba ili "kežual" odijevanje i slično) tako da sam joj skromno komplementirajući iskreno napisao da zaista nemam vremena da "izsviđam" sve njene fotke koje mi se dopadaju jer bi mi trebalo najmanje 15 minuta i više samo za tu prostu klik operaciju (praktično sve osim objavljene fotografije kriminalno friziranog, našminkanog i obučenog crnca, na što je Hana - u svom, otkriću kasnije, lucidnom stilu - odgovorila da je na toj fotki pretjerala sa solarijumom).

     Izgleda da već ima tome decenija i kusur godina kako je naš ugledni pisac David Albahari u saradnji sa prijateljima priredio drugo izdanje knjige istovjetnog naslova (Gramatik, Beograd, 2004). Zakašnjeli ali dobri (bolje ikad nego nikad!) vjetar slučajnosti juče ju je nanio i u moj vidokrug te sam je, odmarajući od kojekakvih trica i fajlova, odlučno tjerajući egzistencijalne mušice sa mentalne trpeze, jutros na gradskom trgu pročitao gotovo u dahu, markirajući izabrane priče i ispijajući poduže kafe produžene s mlijekom i svježinom ranog jutra u bašti jedne lokalne kafeterije.

Tena Štivičić

Dobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."

- "I'm not gonna put up with that. I'm gonna do what I wanna do and that's it. What do you think I should do?"

                                                                                                   

Kako postoje mnogobrojna izuzetna ostvarenja u filmskoj umjetnosti, isto tako postoje i brojni filmovi koji su katastrofalno loši. Za jedan od najgorih filmova u istoriji, prema mnogim filmskim kritičarima i postojećim top listama na tu temu, konkuriše prvijenac Tomija Vizua (Tommy Wiseau) "Soba" (The Room) snimljen 2003. godine u kojem reditelj, pored toga što potpisuje i scenario i produkciju, tumači i glavnu ulogu.  Interesantno je da mi je pažnju privukao, na jednom ne tako očekivanom mjestu, tokom čitanja teksta koji se bavio izabranim kultnim filmskim ostvarenjima koje bi svako onaj ko želi postati filmadžija trebao da pogleda. Naime, "Soba" se probila na listu kultnih filmova kao djelo koje treba obavezno pogledati da se spozna šta sve nikako ne treba raditi tokom pravljenja filma.

            Pripremajući ovu temu doslovno sam plakao od smijeha (otud i želja da podijelim iskustvo sa blogerima) surfajući internetom u potrazi za informacijama i moram reći da iako film (još uvijek) nisam odgledao u potpunosti, u ovom prikazu, koji se mahom bazira na odabranim insertima (link1 i link2) i na par tekstova uključujući i Wikipediju, prepričaću čitavu radnju filma, tako da svima onima koji žele pogledati "Sobu" bez prethodnih spojlera savjetujem da preskoče ovaj blog.

"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."

Stenli Kjubrik

Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.

   Stenli Kjubrik je rođen 26. jula 1928. godine u Bronksu, Njujork u porodici američkih jevreja, austrougarskog porijekla. Njegov otac Žak je bio ljekar tako da je Stenli odrastao u udobnom okruženju srednje klase u Bronksu gdje se i školovao. Kao tinejdžer, polaznik srednje škole Taft, izuzev fizike, nije pokazivao veliko interesovanje za učenje (često je prepisivao tuđu domaću zadaću te je čak pao iz engleskog jezika) i sa veoma lošim prosjekom ocjena po završetku mature nije mogao da konkuriše niti na jedan ozbiljniji koledž da bi nastavio školovanje. Umjesto da radi školske zadatke, nakon što mu je otac poklonio fotoaparat, Kjubrik se kao srednjoškolac samostalno obrazovao na polju fotografije i još je prije mature uspio da časopisu Luk (Look) proda svoje dvije foto-priče i vrlo brzo sa svojih sedamnaest godina dobije prvi posao u Luku kao fotograf u kojem provodi punih pet godina (1946-1951) tokom kojih, oslobođen školskih stega, počinje mnogo da čita po slobodnom izboru i potpisuje preko 300 fotografija od kojih se preko stotinu danas čuva u kolekciji Kongresne biblioteke u Vašingtonu (Library of Congress) a neke od njih, u kojima se prepoznaje izuzetan talenat za pričanje priča i osjećaj za trenutak, mogu da se vide ovdje.

"Rasli smo na ničijoj zemlji
Surovo sunce iznad nas
Živimo u tuđoj kući
Ona i on i on i ja

Budimo se u zoru
Tu je početak,
A tu je i kraj
Mi smo na granici
I nema povratka
Mi smo na granici
I snaga odmiče
Kap po kap

Ljudi me vole kada ih sanjam
Ljudi se smeju, običan dan
Hodamo po toploj zemlji
Ona i on i on i ja"

Upravo listam Politiku i čitam kako se pojavila knjiga Lidije Nikolić, profesorice književnosti, "Osjećanja.O.Sećanja" o životu Margite Stefanović u izdanju izdavačke kuće "Čekić". Lidija je dugogodišnja Margitina prijateljica i njena knjiga je vrlo lična, dakle ne bavi se toliko (ili uopšte ne?) Maginim radom u EKV-u i njihovom muzikom koliko njenim privatnim životom; knjiga obiluje mnoštvom fotografija, dnevničkim zapisima, crtežima (ovo me posebno interesuje) kao i manje poznatim intervjuima.  Kao stari ljubitelj i poštovalac EKV-a veoma se radujem ovoj knjizi a gledajući najave i reakcije na internetu - vidim da su očekivanja od Lidijine knjige velika.  Sinoć su "Osećanja. O. Sećanja" predstavljena u Velikoj sali SKC-a [ako je neko slučajno bio kažite kako je bilo]. Nadam se da će pojaviti na predstojećem Sajmu knjiga... 

 

Saši Pejakoviću (1978-2007) i ostalim dragim prijateljima sa kojima sam odrastao

    Spomenuvši na jednom mjestu u prošlom blogu [95] i "Cvrkut bijesnila", "projekat" noćnog programa Radio Prnjavora iz 1995. godine u kojem sam učestvovao kao tinejdžer, počeo sam da ozbiljno razmišljam (i da se premišljam) da li da napišem jedan tekst i na tu temu jer u pitanju nije nikakav ozbiljan umjetnički projekat već čisto (anti)muzičko zezanje dokumentovano na audio snimcima napravljenim u tadašnjem radijskom studiju, koje sam nedavno preslušao nakon pauze od nekih deset godina. Ono što sam čuo, izazvalo mi je smijeh i natjeralo suze na oči jer je u muzičkom i svakom drugom smislu potpuno neozbiljno i u nekoj mjeri toliko blamantno da pomalo izaziva onu vrstu stida sa kojim se recimo suoči zrela odrasla osoba dok čita sopstvene pismene sastave iz srednje škole (naravno, ukoliko nije kojim slučajem Ivo Andrić ili pisac njegovog formata). Dakle, ono što slijedi ne može biti nikakav reprezent ozbiljnog rada niti promišljenih kreativnih tendencija već potpuno lude (naglasak na ovu riječ) zezancije ali za neke (malobrojne) ljude, uključujući i mene, ima veliku emotivnu vrijednost i tiče se dijela druženja i odrastanja u jednom malom gradu za vrijeme i odmah po okončanju nesrećnog građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.