Hipnagoga Slike, beogradski alternativni rok trio, objavili su putem svog zvaničnog YouTube kanala novi video za numeru Jedrenjak, koju je, kako kažu, otpjevala na izmišljenom jeziku Eva Zlatković, pjevačica i klavijaturistkinja grupe Flow.

       Standarno sigurna i energična svirka Vojislava, Igora i Darka, sada obogaćena i upečatljivom melodijom oblikovanom apstraktnom vokalizom (nježnim ženskim glasom kao dodatnim četvrtim instrumentom) - vjenčana je i ovaj put sa bezbudžetnim videom urađenim u kućnoj produkciji, koji kroz svedene ali mahom precizne i jasno čitljive poruke, po mom skromnom mišljenju, promoviše neke od istinskih vrijednosti u ovim teškim bezperspektivnim vremenima.

Hipnagoga slike are...

- Hipnagoga slike are a three member band which on deeply honest way is trying to realize its musical ideas, trying as much as it's in our power that the music we create is at the highest level in, both, its technical and its artistic domain. That's what we owe to the Music at the first place, that's what we owe to the people who make music seriously and of whom we had learned, as well as to the audience who are interested in it.

The bands that perform instrumental music have hard time struggling even abroad. With what sort of things one such band encounters while trying to survive and to produce that kind of music nowdays in Serbia?

- First of all we meet people who are true fans of music, who also compose music or they listen to it from the deepest need. Many of them were willing to help us dealing with various sorts of things - with recording music, shooting videos, designing the band logo, making an interesing interviews... As we speak, one modern dance troup is creating a coreography for the one composition that we made. All these things are beautiful and valuable experiences which we must note in these times. I really don't know how things are going on abroad but the easiness that could be by any chance available to us, I'm afraid that it would be unbearable . Time is the most important resourse we really don't have.

Prošle sedmice, ovdje u Banjaluci, u Muzeju Savremene Umjetnosti Republike Srpske [MSURS] otvorena je multimedijalna izložba „Slika/vrijeme" [Image/Time] trebinjskog umjetnika Igora Bošnjaka, koji, kako piše u najavi događaja „svojim radovima reaguje na savremenu umjetničku i društvenu scenu Bosne i Hercegovine". Pošto nisam bio u prilici da odem na otvaranje [da budem iskren uvijek više volim u miru i tišini, ako je ikako moguće sam, da uživam u nečijem stvaralačkom radu] svratio sam danas do - očekivano - potpuno praznog MSURS i odgledao nekoliko radova ovog autora koje bih, zbog zanimljivog sadržaja kao i dostupnosti na internetu, vrlo rado podijelio sa blogerima.

Od otprilike desetak video radova prikazanih na izložbi koja će trajati do 15. maja, za blog sam izdvojio tri: „BHS" , „13 photos" [13 fotografija] i „Contemporary Cemeteries" [Savremena groblja] a sa zvaničnog sajta umjetnika [www.igorbosnjak.com] beskrupuloznim poštovanjem njegovih, kako tamo šaljivo stoji, copylefts-a, preuzeo sam transkript rada „C-FIS" [2007] koji problematizuje pitanje identiteta a može i da posluži kao svojevrsna lična karta ili autopoema autora.

 

 Nepoznata država. Nepoznat grad. B92 Blog. Subota, dvadeset i peti. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. U dnu pozornice, upravno na poslednji zid, postavljeno je nekoliko vertikalnih panela koji formiraju zasebne "sobe" sa različitim dekorom ali u svakoj "sobi" se nalazi monitor sa tastaturom. Likovi, nezavisno jedan od drugog, se pojavljuju isključivo u svojim sobama i "komuniciraju". Povremeno istupe napred, u čist, ogoljen "zajednički prostor", na proscenijum, prema publici.

 Uz napet, zamršeni triler „Koža u kojoj živim" [La piel que habito, 2011.], reditelj Pedro Almodovar pravi sintezu rezultata decenijskih vrijednosti filmskog eksperimentisanja, za razliku od ludog naučnika u središtu fokusa filma. Legard [Antonio Banderas, ujedinivši se ponovo sa Almodovarom po prvi put u skoro 20 godina] je estetski hirurg koji postaje opsjednut razvijanjem zamjene za ljudsku kožu koja je bolja i izdržljivija nego prava. U početku korijen njegove opsesije nije jasan, kao i koji je njegov razlog za držanje mlade žene [Elena Anaya] zaključane u jednoj od spavaćih soba u prostranom dvorcu, zatvorenice prekrivene šivenim bodijem i maskom od lateksa koja pokriva sve osim nekoliko kvadratnih inča epidermisa. Da li je to njegova supruga, njegova ćerka ili neko drugi zarobljen protiv svoje volje kao zamorac za njegove eksperimente? Kretajući se unazad i unaprijed u vremenu, u dvostrukom okviru čiji pravi smisao postaje jasan tek kasnije u filmu, Almodovar napada poznate teme kulturne represije i seksualne fluidnosti iz neobično uznemirujuće perspektive. Zanoseći se između engleskog i španskog jezika [potonji preusmjeren putem prevodioca], Almodovar je razgovarao za A.V. Klub o prelasku iz naučne fantastike u naučnu stvarnost, o tome zašto se vojnici vole oblačiti kao žene i o zaprepašćujućem konačnom obratu filma „Koža u kojoj živim".

 Napomena: Almodovar otvoreno raspravlja o svemu što se tiče filma „Koža u kojoj živim", uključujući i njegov kraj, tako da ukoliko želite da sačuvate iznenađenja koja film nudi preskočite označene odlomke intervjua.

Nema posebnog povoda zašto želim da pišem o našem pok. profesoru Branislavu Stojanoviću, profesoru beogradskog Arhitektonskog fakulteta, arhitekti, koji je i nama na fakultetu u Banjaluci predavao projektovanje stambenih i javnih zgrada. Ovih dana sam ponovo prelistavao i pomalo čitao neke meni drage knjige koje sam pročitao u svojim dvadesetim i između brojnih naslova naišao sam na knjigu "Iskustva prošlosti" uglednog profesora sa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Miloša Perovića u kojoj je na jednom mjestu publikovan i urbanistički rad iz osamdesetih pok. profesora Stojanovića. To je otvorilo razna sjećanja na profesora i njegova predavanja o kojima, pored usputnog pregleda isključivo zgrada koje je projektovao u Banjaluci, želim da kažem par riječi onako kako sam ih ja lično doživio i upamtio.

     Pripremao sam za blog jedan kraći prevod intervjua reditelja Vernera Hercoga ali me sinoć gledajući Dnevnik RTRS-a pogodila priča mojih sugrađana, Snježane i Vitomira Gajić iz Banjaluke, čije su ćerke Tatjana [19] i Milana [17] oboljele od surove bolesti Lafora, vrlo rijetkog progresivno neurološkog oboljenja koje napada dijete u ranoj adolescenciji, najčešće u 15. godini, oduzima mu kompletno ljudsko dostojanstvo [Lafora se karakteriše intelektualnim narušavanjem, mioklonim napadima (nekontrolisano trzanje mišića), usporenošću razmišljanja i govora (po koja riječ uz veliki napor), cerebelarnim simptomima (nestabilnost u hodu), prikovanošću za krevet itd.], neizbježno vodi u progresiju i fatalan kraj u roku od 2-10 godina.

      Trenutno još nema lijeka ni tretmana za Laforu. Pošto je rijetka - klasifikovana je kao "siroče" bolest - istraživanje Lafore nije interesantno ni farmaceutskim kompanijama ni vladama zbog relativno malog broja pacijenata, i sav finansijski teret istraživanja pada na pleća roditelja, rodbine i prijatelja oboljelih [Udruženje Nada za Čelzi], kao i svih onih koji su voljni da finansijski pomognu istraživačke radove u par centara [Toronto, Los Anđeles...] čiji naučnici smatraju da imaju dobru platformu za rad [znaju već 3 genske mutacije odgovorne za bolest] i sigurni su da su na dobrom putu.

      Ovdje u Banjaluci od 1. maja pokrenuta je humanitarna akcija za skupljanje sredstava za Tatjanino i Milanino liječenje i građani Bosne i Hercegovine koji žele da pomognu mogu da doniraju 1 KM pozivom na broj 1413 [akcija traje do 31. maja].

 

 

Nema sumnje da Gašpar Noe voli da iritira ljude. Njegova tri ostvarenja, „Stojim sam" (I Stand Alone), „Nepovratno" (Irréversible) i novo „Uđi u prazninu" (Enter The Void), su testovi izdržljivosti koliko i djela umjetnosti, pri čemu Noe praktično izaziva publiku da ostanu u svojim sjedištima. Ali oni koji ostanu, doživjeće neke od najizazovnijih, najprovokativnih filmova danas u svijetu, filmove koje utiču na mozak isto koliko i na živce. „Uđi u prazninu" je Noov najekstravagantniji i najduže prolongiran eksperiment, dva i po sata subjektivne fantazmagorije, opsežno uobličene protagonistom koji je duh oslobođen tijela. (Kao što Noé kaže ispod, američka verzija filma je skraćena za čitavu jednu rolnu filmske trake, ali to može samo da ublaži veoma snažan udarac.) Napajajući se energijom neona najživljih četvrti Tokija, kako priča krči put kroz reflektujuće eksplozije obojenog svijetla, film pristupa inventivnošću forme eksperimentalnog filma. To jeste ludo pretjerano, neprestano pretenciozno i totalno stimulativno. Poslije prikazivanja filma na festivalu Sandens živahni Noe je nedavno govorio za portal A.V. Klub o filmu „Tron", o incestu i o tome zašto voli kada ljudi mrze njegove filmove.