Pošao Sveti Sava preko jedne planine, pa srete đavola. Kad ga đavo ugleda, uplaši se i šćedne da pobegne, ali ne mogne, pa se tada sretnu na putu. Sveti Sava rekne đavolu: „Pomozi Bog!" a ovaj odgovori: „Nije ti za tim stalo."

- „Kako si?" reče Sveti Sava; a đavo mu odgovori: „Šta je tebi briga, kako sam."

- „Kuda hoćeš?" upita ga Sveti Sava; a ovaj odgovori: „Ni za tim ti nije stalo."

- „Šta bi radio?" reče Sveti Sava; a ovaj mu odgovori: „Radio bih bašču, kad bih imao mršave zemlje i takvog ortaka."

      Onda Sveti Sava kaže đavolu: „Ako baš hoćeš da radiš baštu, evo sam ti ja ortak, no da se dogovorimo, kako ćemo i šta najpre sijati, i ko će sjeme nabavljati."

      A đavo mu odgovori: „Ako me i mrzi s tobom raditi, i opet ti se pokoriti neću, ali hoću da načinimo ugovor, pa da otpočnemo raditi."

Nepoznata država. Nepoznat grad. Scena je podeljena na dva jednaka dela. U desnom delu - enterijer Sofijine sobe sa sobnim vratima u dnu, sveden na tek nekoliko elemenata i boja, uredan, radni sto desktop računar, saksija sa kaktusom po imenu Cici, u dnu reprodukcija slike Milene Pavlović Barilli „Autoportret sa kičicom". U levom delu scene blista  raznobojni enterijer Bebine sobe sa posterima na zidu i sobnim vratima i gomilom kompakt diskova. Takođe radni sto ali sa laptopom i zvučnicima preko kojih Beba s vremena na vreme pušta muziku. Fejsbuk čet. Dešava se danas.

Otvoreno pismo Marka Đorđevića upućeno Biljani Srbljanović povodom: Biljana Srbljanović zapušila usta svima koji su zgroženi golotinjom na Bitefu i RTS-u

Poštovana gospođo Srbljanović,

    Da bi sve bilo, kako se to danas kaže, transparentno - na početku priznajem da se često ne slažem sa Vašim javnim istupima. Ali, ne zato što mislim da ste uvek "u krivu", već zbog načina na koji zastupate svoje stavove - poput poruke "aj ne seri" koju ste "stručno" uputili ljudima kojima se predstava Olimp Jana Fabre-a nije dopala.

    Kao i Vi, bavim se umetnošću i obrazovanjem (bubnjar i kompozitor, profesor na Berklee College of Music). Ni za živu glavu ne bih sebi dozvolio da sa Vama polemišem o teoriji antičke drame; Eshil i Sofokle su imena koja poznajem zahvaljujući učenju istorije umetnosti - bez dubljeg uvida (za sada); grčku mitologiju, prethodnicu tradicije antičke tragedije poznajem bolje; iako ne tako dobro (xehasa pola), grčkim vladam dovoljno da bih znao da se na ovom jeziku pesma kaže "tragudi". I tako, kao muzičar, koristeći pesmu, približavam ovaj osvrt na Olimp 24 susednom umetničkom "terenu" na kome se bolje snalazim - terenu kompozicije i poezije.

 Uz napet, zamršeni triler „Koža u kojoj živim" [La piel que habito, 2011.], reditelj Pedro Almodovar pravi sintezu rezultata decenijskih vrijednosti filmskog eksperimentisanja, za razliku od ludog naučnika u središtu fokusa filma. Legard [Antonio Banderas, ujedinivši se ponovo sa Almodovarom po prvi put u skoro 20 godina] je estetski hirurg koji postaje opsjednut razvijanjem zamjene za ljudsku kožu koja je bolja i izdržljivija nego prava. U početku korijen njegove opsesije nije jasan, kao i koji je njegov razlog za držanje mlade žene [Elena Anaya] zaključane u jednoj od spavaćih soba u prostranom dvorcu, zatvorenice prekrivene šivenim bodijem i maskom od lateksa koja pokriva sve osim nekoliko kvadratnih inča epidermisa. Da li je to njegova supruga, njegova ćerka ili neko drugi zarobljen protiv svoje volje kao zamorac za njegove eksperimente? Kretajući se unazad i unaprijed u vremenu, u dvostrukom okviru čiji pravi smisao postaje jasan tek kasnije u filmu, Almodovar napada poznate teme kulturne represije i seksualne fluidnosti iz neobično uznemirujuće perspektive. Zanoseći se između engleskog i španskog jezika [potonji preusmjeren putem prevodioca], Almodovar je razgovarao za A.V. Klub o prelasku iz naučne fantastike u naučnu stvarnost, o tome zašto se vojnici vole oblačiti kao žene i o zaprepašćujućem konačnom obratu filma „Koža u kojoj živim".

 Napomena: Almodovar otvoreno raspravlja o svemu što se tiče filma „Koža u kojoj živim", uključujući i njegov kraj, tako da ukoliko želite da sačuvate iznenađenja koja film nudi preskočite označene odlomke intervjua.

Nepoznata država. Nepoznat grad. Dnevni boravak u jednom stanu u stambenoj zgradi sa belom fasadom na uglu ulica Savske i Višegradske, u blizini Palate Pravde. Subota četrnaesti. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. 02:07 časova posle ponoći. Uobičajen dekor - dvosed, fotelja, niski stočić. Dva mladića sede i razgovaraju. Jedan je potpuno bled, ispijen kao da nije spavao danima; dok puši - pepeo od cigarete otresa u čašu sa vodom i nervozno cupka desnom nogom u mestu. Drugi je rasanjen, još uvek bunovan, nepočešljane kose u atletskoj majici i donjem vešu, ogrnut kućnim mantilom. Nepoznata imena. Iz susednog stana, s vremena na vreme kroz pregradni zid čuje se glasna muzika, mahom pijani glasovi, buka, smeh.

(Pokušavam da) Sviram otkad znam za sebe.

      U kulturno-umjetničkim društvima, na rok gitarijadama, igrankama u domovima kulture, brucošijadama, bajkerskim motorijadama, svetosavskim školskim priredbama,  u gluvim sobama studija, žurkama, slavama, parkovima, po mračnim, zagušljivim garažama, u četiri zida, na YouTube-u.

      Ali kad se sve sabere, ruku na srce, to moje muziciranje je više neka vrsta intime, (pre)sabiranja, razgovora sa samim sobom - najblaže rečeno - lične terapije, nego što bi zapravo trebalo da bude: kvalitetna muzika i inspiracija za druge, energetska razmjena, utjeha, kolektivna terapija ili biznis - što muzika danas postavlja sebi za jedan od, ako ne i primarnih, ciljeva.

      Pripremajući video za jedan brimingemski trio i drugi za beogradske Hipnagoge, čiji kvalitet muzike, pored ostalih bendova koje volim, u meni duboko odzvanjaju kao neki moji neostvareni snovi - iskoristio sam ljetos priliku da brzinski, na gitari osrednjeg kvaliteta, bez priprema i sa skromnim fotoaparatom diletantski zabilježim nešto što sam smislio, više se i ne sjećam kad, ranih devedesetih.

Nedavno je moj omiljeni lik preprodavač karata Sebastijan Jašarević Sutko, šalu na stranu - naš proslavljeni reditelj, održao govor na Institutu za međunarodne i razvojne studije u Ženevi (Graduate Institut Geneva) na temu multikulturalizma i za čitaoce Bloga B92 donosim prevod njegovog izlaganja uključujući pitanja publike kao i Kustine odgovore na njih.

MULTIKULTURALIZAM DANAS - DA LI ZAISTA POSTOJI?

Andre Libič, moderator: Dobar dan dame i gospodo, ovdje smo da čujemo Emira Kusturicu, koji je jedan od najpoznatijih filmskih stvaralaca u poslednjih trideset i više godina; osvojio je brojne nagrade, Zlatnu palmu u Kanu, dva puta, prvi put za jedan od njegovih ranih filmova "Otac na službenom putu" koji je bio kritika Titove Jugoslavije a drugi put kada je osvojio Zlatnu palmu bilo je to sa filmom "Underground" koji je bio alegorija o raspadu Jugoslavije. On je takođe kontroverzna ličnost, što neki od vas bez sumnje znate i izabrao je danas da priča o multikulturalizmu, temi koja je od velikog značaja za Institut. Institut ima veliko zadovoljstvo da ga primi, njegova posjeta se poklapa sa misijom Instituta koja se sastoji u tome da se obezbjedi platforma za različita viđenja a Emir Kusturica će bez sumnje ispuniti tu misiju. Isplanirali smo sledeći format: on će pričati nekih 20 minuta, poslije toga ću ja započeti diskusiju i onda ćemo otvoriti prostor za pitanja publike. Ponavljam - pitanja. To će nas dovesti do završetka njegovih opažanja koja će trajati do 16 časova. Mnogo vam hvala. Dobrodošli, gospodine Kusturica!

Duboko me je ražalostila tužna vijest, koja je danas stigla iz Beograda, da je jutros naš poznati muzičar i slikar, Dalibor Popović Mikša (1980-2017), nažalost preminuo od poslijedica srčanog udara. Mikša i ja nismo bili prijatelji, ali smo se poznavali preko zajedničkih drugara i redovno sretali i pričali najčešće na njegovim mnogobrojnim svirkama u Banjaluci (posebno mi je draga jedna brucošijada na Tehnološkom fakultetu) i u Prnjavoru (u Domu kulture i u pabu 5 Lampi). Veoma sam poštovao rad njegovog matičnog rok benda Tattoo iz Prijedora, sa kojim je jedne godine osvojio Zaječarsku gitarijadu i u kojem je stvarao autorske pjesme kao pjevač i gitarista a posebno mi se dopadala njegova uloga saksofoniste u odličnom banjalučkom fjužn džez sastavu WD40 (Tovirac, Stupar, Boček, Gaćeša i Mikša).  Te njihove višesatne raskošne svirke prepune odličnih improvizacija rijetko sam propuštao a zahvaljujući Liboru, gitaristi i zajedničkom prijatelju, na njihovom repertoaru našla se i jedna tema koju sam komponovao i koju je Mikša izvodio na saksu. Sjećam se, nakon jedne svirke u kafiću Mr. X mi je prišao sa srdačnim osmijehom na licu, pružio ruku i rekao: "Odlična tema, svaka ti čast!" i to je do dan danas ostao možda najveći kompliment koji sam ikad dobio kao muzičar.  Prateći njegov slikarski rad, za Mikšu sam jednom prilikom napisao da je jedan od najtalentovanijih ljudi iz moje generacije a to i dalje iskreno mislim. Njegovi akvareli koje sam pratio preko interneta a koji su izlagani na brojnim izložbama, redovno su me ostavljali bez daha. I dok smo mi daleko manje talentovani pokušavali da eto nešto tu i tamo napravimo on je to prosto živio i bio.  I u muzici i u slikarstvu, sa podjednakom strašću i ljubavlju prema stvaranju. Danas je zaista tužan dan posebno za nas s ove strane Drine, za našu kulturu i umjetnost jer je otišao jedan od najboljih. Moje iskreno saučešće njegovoj porodici, prijateljima, kolegama i sabraći iz grupe Tattoo.

- "I'm not gonna put up with that. I'm gonna do what I wanna do and that's it. What do you think I should do?"

                                                                                                   

Kako postoje mnogobrojna izuzetna ostvarenja u filmskoj umjetnosti, isto tako postoje i brojni filmovi koji su katastrofalno loši. Za jedan od najgorih filmova u istoriji, prema mnogim filmskim kritičarima i postojećim top listama na tu temu, konkuriše prvijenac Tomija Vizua (Tommy Wiseau) "Soba" (The Room) snimljen 2003. godine u kojem reditelj, pored toga što potpisuje i scenario i produkciju, tumači i glavnu ulogu.  Interesantno je da mi je pažnju privukao, na jednom ne tako očekivanom mjestu, tokom čitanja teksta koji se bavio izabranim kultnim filmskim ostvarenjima koje bi svako onaj ko želi postati filmadžija trebao da pogleda. Naime, "Soba" se probila na listu kultnih filmova kao djelo koje treba obavezno pogledati da se spozna šta sve nikako ne treba raditi tokom pravljenja filma.

            Pripremajući ovu temu doslovno sam plakao od smijeha (otud i želja da podijelim iskustvo sa blogerima) surfajući internetom u potrazi za informacijama i moram reći da iako film (još uvijek) nisam odgledao u potpunosti, u ovom prikazu, koji se mahom bazira na odabranim insertima (link1 i link2) i na par tekstova uključujući i Wikipediju, prepričaću čitavu radnju filma, tako da svima onima koji žele pogledati "Sobu" bez prethodnih spojlera savjetujem da preskoče ovaj blog.

"Muzika se najbolje opisuje muzikom, rečima se može reći da je to kao kad prstom kojim svirate uštinete lopticu iz koje izleprša hiljade divnih i divljih boja." Radomir Mihailović Točak, 1976.

Upotrijebio sam ovaj isti citat poprilično davno na ovom blogu kad grupe Smak i recentnijeg nabujalog interesovanja (ako, ako!) za njihovu muziku nije bilo ni u tragovima i evo ponavljam ga u ovoj čudnovatoj prilici kada upravo zahvaljujući tom (opravdano) nabujalom interesovanju za muziku legendarne grupe možemo da čujemo kako uživo zvuči prvi dio kompozicije Arija dajmond, gotovo 40 godina kasnije. (Originalna numera, posvećena jednom specifičnom modelu gitare, snimljena je i objavljena na solo ploči "R.M. Točak", davne 1976. godine u izdanju ZKP RTLJ i citat sa početka je preuzet sa omota upravo te ploče.)