edit
На кантару људске радозналости, оно што сви знају, мери се упола цене (Предраг Брајовић: Под сенком крила)
Zovem se David Herbert, skraćeno Bert. Kažu da sam jedan od značajnijih engleskih pisaca. Tako je Oldus Haksli, kolega po peru i jedan od mojih retkih dragih prijatelja, jednom zapisao
U Beogradu je Sajam knjiga. Ovim tekstom želim vam preporučiti da kupite neku knjigu Erike Džong (Erica Jong).
Ja sam Erika. Njujorčanka sam. I Jevrejka, naravno. (A Nice Jewish Girl from New York, kako se to u zezanju kaže).Isak Baševis Singer, koji je jedan od mojih najomiljenijih autora, o sebi je zapisao: „U najvećem delu mog života za mene postoje samo dve istinske strasti - žene i književnost. Njihov sam rob". Ja, sa svoje strane, mogla bih to staviti ovako: „U najvećem delu mog života za mene postoje samo dve istinske strasti - muškarci i književnost. Njihov sam rob". To stvarno mislim.
Eh, ti muškarci!
A opet, u „grafiti-fazi“ (negde od 12. do 16. godine), mladi po sveskama, klupama, zidovima i drugde ne švrljaju „Budi dobar“, „Peri ruke pre jela“ ili „Ustupi mesto starijima“, već razne fraze u stilu „Sve je sranje sem pišanja“ (što uopšte nije prosto kao što na prvi pogled izgleda, to su pre, vajldovski rečeno, „ponosite varnice vulgarnosti“).
Pritom, svaki put kada naiđu na nekog buntovnika – onog koji ustaje protiv ustaljenih normi, protiv samoobmana i zavaravanja „da je jedino važno živeti život pun vrlina“, bude im nekako milo u srcu.
Štefica Cvek je prilikom čišćenja mladog graška osjetila da u njezinu životu nešto nije u redu.
(Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života)
Ranije sam pisao o Isidori Sekulić, sa dubokim respektom i privrženošću prema toj našoj velikoj književnici, ujedno jednoj od najmudrijih žena tadašnje Srbije. I danas pomno pročitavam sve što je ona napisala, jer ne prestaju da me fasciniraju načini kako
Ко се удостоји да угледа самог себе, виши је од оног ко се удостојио видети анђеле (Јарил: речи Св. Исака Сирина, VII век)
Le monde ne sera pas détruit par ceux qui font du mal mais par ceux qui les regardent sans rien faire (Albert Einsten)
Post "Kuso i repato, šuto i rogato, rogovi u džaku", koji je postavio blogokolega Dirtyharry, podsetio
U Pilicu je živeo neki učitelj tako snažne mašte da je, dok čita molitve prekriven šalom i molitvenim kaiševima, bio u stanju da zamisli kako ima snošaj i doživljava ejakulaciju. Bogohulna sekta je to smatrala tako velikim podvigom da ga je izabrala za svog glavara (I. B. Singer: Rob)
Zovem se Isak. Jevrejin sam, naravno. Poreklom iz Poljske, emigrirao sam u SAD uoči Drugog svetskog rata. Dobitnik sam Nobelove nagrade za književnost, jer kažu da sam, kao pisac, „mag poetske reči, pripovedač maštovitog nerva, tanani slikar drevnih jevrejskih običaja, mitova i legendi, hroničar gorke sudbine svog naroda".Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)
Kažu da je nekima jedna pesma dovoljna. Da postoje pesnici koji ostaju upamćeni po jednoj jedinoj pesmi. Da zaslužuju poneti ime dobrog pesnika zbog te jedne pesme, kao da nisu napisali ništa drugo.Takvi su bili Vladislav Petković Dis i dr Laza Kostić.
Nekome to može izgledati pomalo apstraktno, imajući u vidu da foka nema u Timoku, Moravi, Savi i Dunavu, pa ni u Palićkom ili Vlasotinačkom jezeru.
To me ne sprečava da ih volim. S druge strane, to me ne sprečava da zastanem kad pročitam neki novinski članak iz tzv. zapadne štampe.