Danas jedna mala gotovo neprimjetna vijest vratila je bujicu sjecanja. Kako pise "Vecernji List", zapalio se vagon na zeljeznickoj stanici u mjestu Licka Jesenica. Pozar je brzo lokalizovan i pruga Zagreb-Split je ponovo otvorena za promet.
Kao tad devetogodisnjeg klinca, majka bi me dopratila do Zagreba gdje nas je cekao moj djed. Ona bi se istim sinobusom vratila kuci dok smo djed i ja cekali vlak za Split,ali do Splita nismo isli. Sisli bi mi u Lickoj Jesenici,da je vlak na maloj stanici podno Male Kapele uopste i stajao. Sisli bi smo tek koju stanicu dalje, u
Svi mi, il' ogromna vecina imamo pravo glasa. Nejednakost postoji u nivou obrazovanja, nivou znanja, bogatstvu, pristupu medijima, pristupu institucijama. Ova nejednakost je sastavni dio realnosti i usprkos ovakvoj nejednakosti Robert Dohle u svom poznatom djelu "Who Govern" (Ko vlada) zakljucio je da je politicka moc ili uticaj, suprotno kako mnogi misle, ipak rasirena u politickom sistemu a ne koncentrisana u malobrojnoj al' mocnoj eliti americkog drustva. Daklem sve fercera kako treba jer je politicka moc ipak pluralistickog a ne elitistickog karaktera. Od vremena
Prošlo je skoro deset godina kako sam napustio rodni kraj i šest godina kako sam prešao okean. Tog hladnog decembarskog jutra 2005. ukrcao sam se na voz koji će samo par sati poslije postati vlak.
Stotinu slika vrzmalo se po glavi od onih lijepih iz djetinjstva do onih ružnijih iz 95. Našao sam svoje mjesto u kupeu, još uvijek voza, koji se spremao poći prugom koja većim svojim djelom prati autoput nekadašnjeg i danas tako ironičnog naziva bratstva i jedinstva.
Do mene je sjela gospođa čija odjeća nije ostavljala nimalo sumnje na posao kojim se
U jednoj grupi je primjerak od 200 ljudi. Svi su zavrsili srednju skolu i rade kao auto- mehanicari. Sad neki su bolji neki gori, nebitno.
Druga grupa ima isti broj ljudi; zavrsili su visu ekonomsku. Rade u administraciji. Privatnih firmi, il' drzavnih, opet nebitno.
Treca grupa su fakultetski obrazovani ljudi. Fakultet filozofije; Vecina ih radi u prosvjeti. Kao ucitelji srednje, il' osnovne skole.
Cetvrta grupa, brojcano ista kao predhodne tri, sastoji se od ljudi sa titulama doktora. Rade vecinom kao profesori, neki se bave istrazivackim radom. Doktorat moze biti iz oblasti
Vec deset godina srpska politicka elita prosto bombarduje svoje gradjane o evropskim integracijama, evropskim principima I slicnim imenicama ispred kojih se stavljaju pridjevi evropski, ili ,doduse manje, evroatlantski. Danas vise nema relevantne politicke stranke ciji glasnogovornici ne pricaju o tim famoznim evropskim standardima. Neki bi rekli, kao recimo professor Ognjen Pribičević da je demokratija postala "the only game in town". Medjutim Ono sto je najgore I ustvari porazavajuce cini se da na srpskoj politickoj pozornici isto tako ne postoji relevantna
Slavenova porodica samo je jedna od mnogobrojnih koji su u Houston dosli iz bivse Jugoslavije. To februarsko predvece neko je kucao na vrata kuce i Slavenov otac, ne sluteci zlo, uradio je ono sto uvek cini kad neko kuca u devet uvece. Bez mnogo razmisljanja otvorio je vrata.
Medjutim, umesto Slavenovih prijatelja, na sta je otac prvo pomislio ugledavsi trojicu momaka ispred ulaznih vrata, docekao ga je uperen pistolj . Tek tada je Slavenov otac video da i drugi provalnik u ruci drzi kratku dvocevku, ali bilo je sad kasno.
Dok su dvojica naoruzanih provalnika Slavenovog oca vezivali za stolicu, treci je posao za njegovom suprugom, Slavenovom majkom.
Moj tadasnji mentor ostavio me samog u ucioni uz rijeci: "hej odoh ja popiti kafu a ti uzivaj". Bila je tek druga nedelja moje prakse kao ucitelja u srednjoj skoli; s jedne strane imao sam tremu, al ukazano povjerenje ipak je nadvladalo svaki drugi osjecaj. Tek sto sam poceo pricati s ucenicima koji su se vidno opustili posto je moj mentor I njihov ucitelj napustio ucionu. Skripa vrata donjela je opet, doduse na kratko, tisinuu razred. Okrenuo sam se misleci kako se moj mentor vratio zaboravivsi nesto no umjesto mentora u razred je usla ucenica hodajuci
U cetvrtom osnovne prebolio sam vodene kozice, a onda su dosle godine puberteta i sa njima neke nove "djecje" bolesti. Nazalost, ne mogu se pohvaliti na imunost prema nacionalizmu tih ranih devedesetih proslog vijeka. Mozda bih mogao pricati o svojim tadasnjim tinejdzerskim godinama, ali sve bi to zvucalo kao pravdanje, a to mi nije cilj. Iako nisam bio dovoljno jak ni sposoban da se "izvucem" iz kolektivnog razmisljanja vjesto spremanog u "kuhinjama" balkanskih nam lidera , ipak nije sve stimalo kad bih nekad, sam u kutku svoje sobe, razmisljao o onome
Ovaj poslednji udarac glavom u saobraćajni znak stop je zaista prelio čašu. Skinuo sam povez sa očiju i svetlost dana, iako je tog prvog trena smetala očima naviklim na mrak, došla je kao olakšanje.
“Juley, I’m done for today”, odgovorio sam kratko, a kraj rečenice “with this shit“ sam ipak zadržao za sebe.
Pružio sam joj povez što sam imao preko očiju: ”Evo ti blindfold, a evo i štap ako želiš, slobodno se zabavljaj, ja više ne mogu”.
“Dalibor, imamo još sat vremena”, odgovorila je Juley, al' boja glasa