Spustila sam se na sedište u metrou kraj jednog mladog Kineza.
Tokom dana mi je skoro uvek uključen radio, podešen na džez stanicu koju zovu najvećom, najboljom i šta-ja-znam-kako-još-veličanstvenom u Kanadi, a i šire (ne ustežu se), koja je ušla u neke od mojih tekstova kao i u moje uši, jer nekad inspiriše a nekad i nervira, ali postoji nešto što mi ona tj. ljudi iz male kutije nekad urade i što je apsolutno prekrasno: puste neku stvar, ja ne obraćam pažnju, i odjednom - zaustavim se.
Black love
White love
What colour's
Your love?
------
Festivalska guzva. Desno, 'Swing Rosies' pevaju harmonicno Cole Porter style, u ljubicasto-crvenim haljinama, sa magnolijama u kosi. Stolovi su zauzeti u basti, alejom promicu ljudi. Izvan guzve, po strani, s leva, stoji jedna crnkinja, kao sto nikad niko nije stajao pre nje.
Česta rana arhitektura koja se vidi u gradu, naročito njegovim starijim delovima, i kojoj ne mogu da kažem da znam karakteristike osim onih koje se meni sviđaju a to je široki, istureni prozor i strma linija krova, se ovde zove viktorijanska. Dok je kraljica Viktorija živela i vladala, samo su dobrostojeći građani mogli da priušte sebi luksuz velikih prozora, naročito u surovoj klimi Novog sveta, onog dela koji je i dalje pripadao engleskoj kruni.
U Njujorku, visoko iznad 5. avenije, uzdiže se gigantski bilbord. Na njemu su prikazane dve figure:
Petak - 2. dan
Probudile smo se u prvo parisko jutro i pojele dinju koju smo kupile prethodnog dana. Francuske dinje su milostive prema nepcima i jeziku, i treba im dati medalju narandzastog srca. Proverila sam bila mapu prethodne veceri i Rue Montorgeuil, pesacka zona za sladokusce, je blizu; idemo da vidimo sta se moze naci. Proslo je 10 kad smo izasle. Ono sto je izgledalo juce da je posledica normalnog radnog vremena tj. zatvaranja, potvrdilo se izjutra kao ono sto svi, ali bukvalno svi kazu o Parizu: u avgustu je pola grada zatvoreno jer Parizani idu na zasluzeni odmor. Reci da smo bile razocarane je pogresno.
Uvod
Bice kratak jer gorim da krenem sa pricom. Ne znam zasto bas sada. U to vreme sam u Severnoj Americi (koju cu nadalje zvati ‘Amerika' jer kontinent podeljen izmedju dve drzave, sa repovima zapalim Meksiku, to moze da podnese) bila jedva par godina. Neke od ovih epizoda su se pojavljivale ranije u odlomcima ili slikama i u drugim pricama, ali niti ja znam gde su one sada, niti to ima neke vaznosti u ovom trenutku kada je sve doslo na pravo mesto. Ono sto sam zelela da kazem je da tek sada uvidjam da je put u San Francisko bio jedno misticno putovanje u dolinu koja je moja, i samo moja. Nisam joj zapamtila koordinate, ali ne mari.
Ana, junakinja ove priče, je uvek žurila.
‘Bejbi, sedim na zadnjem sedištu Mercedes kabrioleta,' poslala sam poruku klinki. ‘Mnogo duva,' dodala sam