(Prvo me je Sanja podsetila na ovo)
Ljudi nestaju
Joy u svojim 70-im ima više degenerativnih muka u kostima i mekim tkivima nego što ja imam prstiju na rukama i živi sa svakodnevnim bolom bar deceniju. Sa Jamajke je i spada u malu grupu starih stanara u zgradi koji se međusobno poznaju i druže dugi niz godina. Uvek se u priči sa njom nađu detalji iz života i po njima sam shvatila da ona sama misli da je živela dobar život, nekad srećan nekad bolan. Možda imam taj utisak zbog njenog smeha. Lako se smeje.
Slusati gradske ptice u bilo koje doba godine je prisustvovati pobedi tisine i mira nad bukom. U urbanim uslovima to nije nemoguce ali ne moze se uvek verovati sopstvenim usima - one, kao i mi, se naviknu na svakakvo djubre. I ptice isto tako.
Slusati ptice u zimskom periodu je posebno lepo.
Leta 2007-me provele smo nedelju dana u Rovinju. Nije cak bila ni puna nedelja, jedva sest dana.
Ana, junakinja ove priče, je uvek žurila.
Kod početaka, čestih ili manje čestih, osećaj u stomaku zavisi od puno faktora (a zavisi i od stomaka), ali nema početka koji je lak. To ume da obeshrabri i najhrabrije, ili najumerenije jednako, i sa godinama i nakupljenim počecima iza sebe (na leđima), svako će oklevati pred još jednim. Ljudski je. Ljudi uglavnom ne prepoznaju kontinuitet.
Nisam bila narocito gladna, a na potezu izmedju Spadine i Bathursta ima restorana svih mogucih vrsta. U jednom pravcu se nisam odlucila, ni u povratku mi nije islo lako. Na kraju sam usla u jednu azijsku kucu rezanaca - noodle house - gde je meni obicno duzi od telefonskog imenika prosecnog grada, rezanca su od pirinca, a povrce jedva i skuvano. Nista u stilu azijskog zivota ne budi u meni asocijacije na zdrav zivot, ali svi pricaju da je takva hrana jako zdrava. Obicno ovakve kuce drze Kinezi, a nude razne varijante sa sirokog zahvata Azije - od tajlandske, do vijetnamske, sa par varijeteta kineske, ima i indonezanskih uticaja dok Japanci rade svoju stvar - sto je sve autenticno u tome da Kinezi zaista zive u celom tom podrucju, a priprema je, pretpostavljam, prilagodjena zapadnjackim ukusima. Nesto kao rezanca sa kechapom. Uz vijetnamsku supu Pho se bas tako nesto i sluzi - lici na kechap, samo je jako ljut. Supa se pusi, i dolazi u necemu sto je na pola puta do bazena za decu.
Pre nekoliko nedelja našla sam se bila na glavnoj stanici metroa, Yonge & Bloor, koja u svako doba dana ima muzičare.
Nešto posle 1, jutro je prešlo neosetno u rano pariško popodne i ja sam prešla ulicu i vratila se na Austerlic stanicu u dogovoreno vreme za susret sa grupom. Već sam znala da ću biti jedina iz 'engleske Kanade'. Ženeviv, Filip...
Putovanje prstom po atlasu od Toronta do Rodosa se prekida na ivici desne strane, usred Atlantika, saceka okret lista, prelazi na sledecu stranu i nastavlja ka donjem desnom uglu Evrope. Prst je nesrazmerno veliki prema svetu zbijenom na stranice jedne knjige. I sam kao da je izasao iz neke knjige, i pokazuje velicinu poduhvata. Ni komercijalni letovi ni nebo izukrstano avio linijama ne umanjuju velicinu, prst istice. Vazne su takve perspektive. Velicina sveta i velicina pojedinih poduhvata zahtevaju malo tisine i refleksije s vremena na vreme.
Na Rodos smo isle na poziv jedne kolosalne Grkinje.
Ne znam tačno kako sentimentalna putovanja počinju. Možda već izlaskom iz kuće. Kao neko ko je jednog dana izašao i nije se nikada vratio, poznajem ih - nema u njima puno sentimentalnosti.