Da, ovu prvu rečenicu izgovorio je Isus za vreme poslednje večere na onaj Veliki četvrtak, a ovu drugu mogao je da doda, sudeći po istraživanjima braće Wansink, Craig i Brian.
Sigurno ste čuli za Ig-Nobel nagrade, nedavno je i Jeremija pisao o njima ( izvini Vojislave, stari nick mi bolje paše u ovom postu, he,he...). To su one koje se daju za istraživačke studije onima koji istražuju uticaj kantri muzike na samoubistva, zašto nema glavobolje u detlića, kako pacovi ne razlikuju japanski od dutch-a kad se oni govore unazad, i ob-la-di ob-la-da, life goes on. Ova braća kanda pretenduju da uđu na listu za dodelu.
ođendan je bio, i prošao. Taj dan, dan kad sam se rodila, je značajan manje više zato što mu oni koji ga se sete daju taj značaj. Značajan za okupljanje porodice i prijatelja. Rođendane ne slavim odavno, ali na kraju uvek ispadne da slavim, onako, iz nevezanog. Svi nazovu telefonom ili svrate, onda ja kažem - pa sedite, daj da popijemo po jednu, probaj ovu tortu nisam je do sada pravila, itd. I... na kraju uvek ispadne dobar provod.
A ja sam tog jutra bila slobodna, mislim, od bilo kakvog posla, i nekako setna. Uranila sam, i počela dan pijući kafu na terasi, svodeći konte, prebrojavajući silne godine i događaje. A toga ima!
Kad se ovih dana kod nas u Novom Sadu sastavilo nekoliko lepih dana, i kad je sve počelo da liči na malo leta, odlučila sam da se malo pripremim za plažu, i da na'vatam farbu u zadnjoj avliji. Čisto da moje zmijsko tijelo tamo na Štrandu ne bi zagledali bilo čiji radoznali pogledi, dok malo ne pocrnim, i dok iz prvog plana ne nestanu one tačkice, mrljice, tufnice, pegice, zapaćene u ostatku godine. Obukla sam moj stari kupaći kostim, i odmah po prolasku ispred velikog ogledala u predsoblju shvatila ko me trenutno najviše mrzi. Hmm... ili...!? Mora da se neka tuđa žena ufurala u moje ogledalo. Pisala sam ja već jednom o tim alienima koji ti se usele u ogledalo, no tema je bila dostojanstveno (čuj ovo!) starenje, ili tako nešto.
Ovo je jedan post o birokratiji koja me je ščepala ovih dana, i smara do bola. Ali, pročitajte ga, možda bude od koristi.
Za vreme monsunskih kiša u Novom Sadu ovog proleća i leta, imali smo štete od prokišnjavanja. Ovakve izjave skoro da je bilo normalno čuti od mnogo ljudi po gradu. Dugotrajne i jake kiše su nas urnisale. U zgradi u kojoj živi moj sin, ima pet vlasnika stanova. Zgrada je na dva sprata, svi stanovi su na drugom, i svima je prokišnjavanje zagorčalo celu sezonu tzv. lepšeg godišnjeg vremenskog perioda.
Kad su kiše malo stale, pala je odluka na sastanku naše male porodične zajednice - 'leba jesti nećemo, krov se mora popraviti do jeseni! Haug! E, tu počinju muke isusove, i u njihovom znaku protiču dani mog jadnog leta. Skup stanara nije mogao doći do zajedničke odluke da se krov sredi, zbog nemanja novaca drugih vlasnika. A mi se evo, baš kupamo u lovi, i biramo topla mora na koja ćemo odfurati, evo čim pojedem ovu dinju! Ništa, idemo dalje, videćemo posle šta ćemo.
Na internetu čovek stvarno može da naiđe na svakakve sadržaje. Čitajući juče Huffington Post zamalo se nisam onesvestila kad sam pročitala vest o "digital drugs", kao najnovijoj i najvećoj pretećoj pošasti. Dakle, neka televizija u Oklahomi je u svojoj udarnoj emisiji vesti, u jednom njenom delu upozorila kako se mladi ljudi drogiraju digitalno, preko interneta! Ova pojava zove se - iDosing. Sastoji se u tome da iDozeri leže nepomično sa slušalicama na ušima, i slušaju muziku, tj.
Pustite me odmah i prvo da malo jadikujem. I da pozajmim naslov od Tina*, jer sam od silne zlovolje u totalnoj inspirativnoj blokadi što se tiče blogovanja. Poslednji pljuskovi i poplave su dolili kap u prepunu čašu, i moj pogled na natopljenu baštu koja je nesalomivo i nenad*ebivo leglo komaraca, baca me u odvratan bedak, tako da moram da se izjadam, iako sam u prošlom javljanju odolela tom iskušenju. Možda će još nešto biti od ovog leta, ali ja se osećam tako kao da je već prošlo, i da je sve propalo.
Mnogi periodi na našem razvojnom civilizacijskom putu bili su prepuni značajnih događaja, otkrića i prosvetljenja. Danas živimo New Age period i pitam se da li bismo ga mogli nazvati dobom lakovernosti, pa i šarlatanstva? Da, krivi smo. Često smo naivni i lakoverni, odnosno lako nas obmanjuju. Kako objasniti brzinu kojom gutamo razne poluistine, pogrešne premise i druge tlapnje, o raznim parolama da i ne govorim, kojima nas zasipaju razni reklameri, marketari, kvazi naučnici, pa i političari, sve u borbi za našu naklonost? Ako je za utehu, poznata je ta slabost lakovernosti i od ranije. Još je Phineas Taylor Barnum (1810-1891) američki šoumen, zabavljač, vlasnik cirkusa i muzeja frikova, biznismen, bio poznat kao prvi "showbiz millionaire" , promovišući na svojim predstavama proslavljene hoax-ove. Ništa manje nije poznat ni po svojoj izreci "There's a sucker born every minute".
ednom je Charles Bukowski rekao: "Drinking is an emotional thing." Proširila bih ja to i na hranu. Ne može to oko nje svako. Priprema hrane, kuvanje i uživanje u dobroj hrani, sa svom strašću i zadovoljstvom koje neko može tom prilikom pokazati, ne može se porediti sa trpanjem kakve bilo hrane u sebe, zato što je eto, vreme jelu. Priznajem da ja nisam bila oduvek ona koja voli da se bakće poslovima po kuhinji, ali ljubitelj dobre hrane sam bila - uvek. Sećam se kako je davno moja prva kuhinja bila opremljena osnovnim "alatkama", ali koje nisu bile često upotrebljavane. Hmm...mladost, ludost.
(Ignoratio elenchi, ad hominem, reductio ad Hitlerum, non sequitur, etc.)
O debatovanju, fer i dobrom vođenju debate, na blogu je već bilo reči. Uzgred, na blogu imam i nekolicinu omiljenih učesnika u debatama, posebno onih koji u njima nisu smrtno ozbiljni, te sve uvek začine i dozom humora, koja čitavu stvar učini pitkijom i zanimljivijom.
Svi moji prijatelji u stvarnom životu, koji me dobro poznaju, znaju me kao nekog ko rado diskutuje o svemu, ima čvrste stavove, i brani ih. Za sve ove godine, nadiskutovala sam se o svemu i svačemu, i s prijateljima i onima koji to nisu, i većinom su to bile civilizovane rasprave.
Danas ću malo da besnim i gunđam, naravno, bez ikakvog efekta. Opet dozvoljavam sebi da me nerviraju stvari, nad kojima nemam ama baš nikakvu kontrolu. Kad bolje razmislim, toliko je mali i zanemarljiv broj stvari nad kojima imam neku kontrolu, da me hvata muka, ali dozvolite da ovaj post napišem stvarno "u afektu"( copyright by Jelica Greganović, znaće ona ako svrati), i da bar na kratko osetim dašak olakšanja.