red proleće B. i ja pravimo kontrolnu zdravstvenu "generalku". Obično krenemo od KKS, pa biohemija, lipidni status, i dr. jer ja hoću nakon zimskih gastro bahanalija i dijete koja usledi da saznam da li je moj spartanski izbor hrane doneo dobre rezultate. Već dve godine nervira me moj malo povećani holesterol, pa nastojim da ga svedem i "uđem u normalne vrednosti". Posle bahatog gastro ponašanja i zimskog ignorisanja te užasne i strašne reči - umerenost, vreme je za izvinjavanje sopstvenom telu.
Moj gost blogovatelj nastavlja priču o tome kako on čuje Boba Dilana.
Sledi prevod još jedne Dilanove pesme - One More Cup of Coffee. Izdata je 1976. a nalazi se na albumu Desire.
Album je stvaran u momentu dok se gospodin Cimerman razvodio od svoje supruge Sare.
Ispričana je u prepoznatljivo dilanovskom podjebavajućem tonu. Taj podjebavajući ton, kao jedna od karakteristika njegove poezije prisutan je u mnogim njegovim pesmama, ali mi se slušajući pesmu koja je tema ovog bloga uvek nametala paralela sa pesmama Maggie’s Farm i On the Road Again, obe sa albuma Bringing It All back Home.
Na internetu čovek stvarno može da naiđe na svakakve sadržaje. Čitajući juče Huffington Post zamalo se nisam onesvestila kad sam pročitala vest o "digital drugs", kao najnovijoj i najvećoj pretećoj pošasti. Dakle, neka televizija u Oklahomi je u svojoj udarnoj emisiji vesti, u jednom njenom delu upozorila kako se mladi ljudi drogiraju digitalno, preko interneta! Ova pojava zove se - iDosing. Sastoji se u tome da iDozeri leže nepomično sa slušalicama na ušima, i slušaju muziku, tj.
Od onih sam žena koje pristojnost smatraju vrlinom. Međutim, ponekad sam nemoćna, a brzopotezna, fitilj mi je kratak i ne umem baš svaki put da se savladam u komunikaciji. Odreagujem iskreno, onako kako se u tom trenutku osećam, a ne onako kako bi trebalo, i kako sam vaspitana, ma kako to ko tumačio. U nekoj sam vrsti nevolje, svakako. I kad zveknem britkom sabljom i nepristojno presečem komunikaciju, tj. vratim adekvatno, ili kad odćutim svakom trogloditu koji sebi daje slobodu da me davi, nervira i maltretira u raznim situacijama, što svakako nije dobro za moje zdravlje o kome u svakom smislu prilično vodim računa, i ne pada mi na pamet da ga rasipam naokolo. E pa, baksuz sam nema šta, ali nije to sada bitno, da ne istrolujem sama svoj post za šta umem da budem pravi meštar.
Aktivisti, pisci, mislioci, slavne zvezde, žene i ljudi okupiće se 14.2.2013. širom sveta da osude, i zahtevaju prestanak nasilja nad ženama. I Beograd postaje deo "One Billion Rising" revolucije, pod sloganom "Protestuj, igraj, ustani!", jer će se 14.2.2013. u 14h pridružiti borbi protiv sramnog nasilja nad ženama, i zahtevati da ono prestane odmah, simbolično, zajedničkom igrom (plesom) kao u svim drugim delovima sveta, od Afganistana do Australije, od SAD do Perua, od Južne Afrike do Velike Britanije.
Sa tim sumnjama i strahovima, morate oprezno ljudi moji. Čačkanje mečke vrlo lako može da postane stvarnost. E, tako i ja...Težak sam baksuz. Crk'o fridž! (Božemioprosti, liči mi na ono od pre nekoliko desetaka godina, kad je Pušenje reklo - crk'o maršal ! Puj, puj...) Strepim nedeljama, vidim da ne hladi dobro, i eto...
Pa, gde sada pred slavlja, kad s tv-a najavljuju uskoro proljeće u decembru, suncetizimskozubato, kad mi trebaš k'o lebac, makar i takav star, i sav erlav?!
Latim se pre neki dan da ga spremim i operem ranom zorom, jer će mi ovih dana trebati svaki kvadratni milimetar. Unutrašnjost mu njegovu ogromnu! Kad li...otvorih vrata, a iz njega me zapahne neka vrsta toplog fena, baš kao što je ovaj koji odjutros pirućka u Novom Sadu kad mu vreme nije, naelektriše me elektrostatički momeeeentalno, a da mi je neko bio blizu, ne iskre, već bi kao prskalice prskali u duetu. Proveravam lampice, kad ono - ni bau, ne svetli ništa, njente, nating, nada...(paz' ovo, sve na N)
Mnogi periodi na našem razvojnom civilizacijskom putu bili su prepuni značajnih događaja, otkrića i prosvetljenja. Danas živimo New Age period i pitam se da li bismo ga mogli nazvati dobom lakovernosti, pa i šarlatanstva? Da, krivi smo. Često smo naivni i lakoverni, odnosno lako nas obmanjuju. Kako objasniti brzinu kojom gutamo razne poluistine, pogrešne premise i druge tlapnje, o raznim parolama da i ne govorim, kojima nas zasipaju razni reklameri, marketari, kvazi naučnici, pa i političari, sve u borbi za našu naklonost? Ako je za utehu, poznata je ta slabost lakovernosti i od ranije. Još je Phineas Taylor Barnum (1810-1891) američki šoumen, zabavljač, vlasnik cirkusa i muzeja frikova, biznismen, bio poznat kao prvi "showbiz millionaire" , promovišući na svojim predstavama proslavljene hoax-ove. Ništa manje nije poznat ni po svojoj izreci "There's a sucker born every minute".
ednom je Charles Bukowski rekao: "Drinking is an emotional thing." Proširila bih ja to i na hranu. Ne može to oko nje svako. Priprema hrane, kuvanje i uživanje u dobroj hrani, sa svom strašću i zadovoljstvom koje neko može tom prilikom pokazati, ne može se porediti sa trpanjem kakve bilo hrane u sebe, zato što je eto, vreme jelu. Priznajem da ja nisam bila oduvek ona koja voli da se bakće poslovima po kuhinji, ali ljubitelj dobre hrane sam bila - uvek. Sećam se kako je davno moja prva kuhinja bila opremljena osnovnim "alatkama", ali koje nisu bile često upotrebljavane. Hmm...mladost, ludost.
Htela sam ovih dana da primenim jedno malo odvikavanje od blogging-a, i da se javim negde u avgustu, e da bismo se malo odmorili, kind of reset. Ali kao što vidite ne ide mi lako, pa velim, ko priznaje pola mu se...Sledi redovan sezonski izveštaj iz mog sokaka. Nekako s proleća sam govorila na blogu nekog od manccini-jevih da ću zasaditi nešto svojom rukom, da vidim kako je to. Sve se to primilo, cvetalo...
"Too much of a good thing may be a great thing", Mae West
Šta tragači za transcedentnim uzbuđenjem, prevratnici kulturnih normi i mogući revolucionari da rade i kako da provode vreme, kada se u istoriji retko dešavaju bona fide kulturne, političke i duhovne revolucije, ponekad ni za čitavog jednog ljudskog veka? Jedna od mogućnosti je da postanu opasni i srastveni club i discotheque goer-i, te da uz šarenilo svetla stroboskopa utonu u slatku dekadenciju (hmm...Me Vest), koju je disco era nosila sobom, i tako popiju poznati i dèjà vu antidote protiv monotonije i lošeg svakodnevnog života. ( Peter Braunstein ) Noćni klubovi i diskoteke su mu nekako dolazili kao čuvari plaže u zimskom periodu, i sprečavali, kao i obično, i primisli o nekim socijalnim nemirima i pobunama. Dnevne nedaće i problemi, nestajali su noću uz naglašene ritmove disco muzike i kičasta svetlucanja lažnog glamura.