Jedna od stvari koje su mi upale u oci jos prilikom mojih prvih dolazaka u Ameriku je bila disciplina u saobracaju. Iznenadjujuce veliki procenat ljudi potpuno postuje ogranicenje brzine, staju na znak stop, ne parkiraju pored hidrofora ili na mestu gde je parking predvidjen za ljude sa specijalnim potrebama. Pomislih kako su Amerikanci fini neki ljudi.
S druge strane ja sam u Srbiji prilicno nedisciplinovan u saobracaju. Ogranicenje brzine i pravila za parkiranje su za mene mahom bile virtualne kategorije. Umeo sam i cak da prodjem na crveno svetlo, "oprezno"
Kao i svaki mlad otac sa nasih prostora i ja sam bio impresioniran svojim prvim sinom Jovanom. Umeo sam da ga gledam dok spava, da mu pipkam prstice, slikam grimase,... Moj ponos je bio najveci na svetu. Njegovim rodjenjem sam i ja dobio VIP status u nasoj porodici.
Secam se jasno trenutka kada me je prvi put prepoznao i nasmejao se. Mislio sam da cu da se istopim od topline koju sam doziveo tada. Secam se i kada
Kaleidoskop - opticka igracka za prikazivanje raznovojnih figura. Najmanjim pokretom, menja se sadrzaj prikazane slike. Ime je nastalo kao kombinacija grckih reci lepo, forma, videti, respektivno. Izmesljen u staroj Grckoj pa zaboravljen. Ponovo otkriven u Skotskoj u 19. veku.
Kroz skolski sistem i vaspitanje mi dobijamo strasan osecaj superiornosti nad drugim narodima. Jednostavno nas uce da smo mi veoma poseban narod. Super lepi, posteni pametni,
Oliver i Viktor. Dva muska imena. Mozda ne toliko "muska" kao Milutin, Ognjen ili Uros, ali i dalje muska. Ok. Nisu bas srpska. Pa dobro. Ima i takvih imena, doduse u manjini.
Meni su ta dva imena uzrok i vodilja u bavljenju sportom. Naime ja sam bio lokalni kosarkas do svoje 27 - 28 godine. Nisam imao rezervni plan sta cu da radim kada prestanem da se bavim aktivno kosarkom. Mozda pasivno? Nesto kao rekreativac.. Ali to i nije bio bas plan, ja ne mogu bez takmicarskog sporta. I onda iznenadna transformacija u mom sportskom zivotu. Od Milana Kosarkasa (dobro zovu me i
Poznati osecaj kada me decije rucice bude iz sna. Moj trogodisnji sin Ivan me golica. Kaze vreme je da ustanem. Jos me oslovljava sa tatice. Jos mi se spava, ali i ne probam da mu objasnim koliko sam umoran. Igram sa njim. Mazimo se kao tata lav i lavic. Ujedam ga za stomacic a on zadovoljno grokce i smeje se. Pridruzuje se i mama Jovana. Ujutru volim i sa njom da se igram ali nemamo adekvatne "uslove za igru". Provodimo par dragocenih minuta u porodicnom mazenju.
Pitam Jovanu kakvi su nam planovi za danas, namerno se praveci da sam zaboravio eventualni odlazak