"Nije svaka istina za svake uši" Umberto Eko
S druge strane, pošto je oskudacija, moja draga supruga, zvanično se pridržava dogovora da se ne bahatimo sa kupovinom garderobe i raznih sitnica, a nezvanično, kao mrmot navlači, skoro, svakodnevno neke bluze, čizme, neodoljive lutijice za nešto, ... Nikad u originalnoj ambalaži, kesi, nikad račun, ... Sve to ona organizuje da bude "ispod radara". Ako eventualno nešto primetim:
- Sanja mi vratila, dala sam joj da nosi pre par meseci
- Kako se ne sećaš, imam ove čizme dve godine
Dok sam vozio po Osjeku rodila mi se jedna, u tom trenutku “fenomenalna” ideja. Putokaz je tako sugestivno pokazivao
“VUKOVAR 40 km”.
Za malo manje od 35 minuta mi smo bili na periferiji debelo urušenog grada. Neko od stranaca prokomentarisao da slučajno nismo u Bejrutu. Vozim lagano po gradu i tražim zgodno mesto da se iskrcamo i popijemo taj jebeni espreso na brzinu i da palimo nazad u bezbednost “našeg” Osjeka gde poznajemo toliko divnih ljudi.
U javnosti se neko vreme spekuliše da će doći do prevremenih izbora. Nekako je zamrlo ono “vlada je jedinstvena po svim pitanjima” a sve češće se čuje “ne bih smeo da se zakunem da izbora neće biti”. Ako se ne varam neke novine objaviše fotografije Zemuna oblepljenog plakatima Vučića sa naočarama i natpisa “Sigurnost” sugerišući nam da se SNS uveliko sprema za izbore.
A otkad smo mi toliko bliski da se šalimo s nekim koga ne poznajemo, i to pred nekoliko miliona gledalaca, bez njegove saglasnosti? Valjda je šala, osim smeha, nekako odraz prisnosti. Nasilna prisnost već je silovanje. Drugarice i drugovi naš premijer je upravo silovan pred kamerama i sada se bori sa osećajem samokrivice, osudom okoline a možda i malo stokholmskog sindroma pa ne reaguje u punoj snazi.
Kako google fact kaže jedan od najvećih ženskih strahova je da im zadnjica iduće godine ne bude opuštenija nego što je sada. I ako postoje zajebane farmerice, prepametni mideri, čarobne haljine, … nakon nekog vremena kamuflaža neće moći da se prekrije sedalna zapuštenost.
Kad tad dame će morati da se suoče sa silom gravitacije koja tragove kalorične hrane oblikuje u smeru centra zemaljske kugle. Dakle guza postaje uvećana i počinje da se spušta. Količina mišića se smanjuje a salce se usaglašava sa zemaljskom težom.
Šta sad? Prihvatiti tužnu spoznaju da nosimo dva broja veće farmerice nego lani i da nam i običan veš stoji poput tangi? “E kakvo sam ja dupe imala...” Ili se suočiti sa problemom, naći njegove uzroke i definisati pravce uklanjanja i ublaživanja uzroka našeg problema.
Dakle trening.
U zadnjim dekadama Srbi su i onako krivi za sve pa da im nakačimo i rasizam. I to selektivni. Jer u Napretku iz Kruševca igraju Fimpong, Muhamed i nova zvezda Regan, sva trojica iz Gane. Crnih fudbalera ima i u Vojvodini, Zvezdi, Partizanu, ali i u manjim sredinama poput Jagodine i Ivanjice. Da napomenem i da su tamnoputi “Srbi” brend košarkaških klubova Partizani Radnički iz Kragujevca. I kako to da se njima niko nije zainteresovao za rasnu pripadnost i našao nekakve zamerke. Ovo sa engleskim medijima "Rasizam u Srbiji" mi baš zvuči kao ono “drž' te lopova”.
Ripanje od most u reku duboku do kolena punu s kamenje je jedna od tradicija koja je ovde prisutna od davnina. Čovekoliki majmuni ovih krajeva negujući ovu tradiciju svakodnevno isprobavav gravitaciono ubrzanje na mostovi sa namerom da ostatak leta provedev umotani u gips na ortopediju kude će da pijev sokovi u tetrapak i gledav u duvar po cel’ dan.
To nije ništa novo jer čovek zaista misli da je pederastija bolest, možda čak i izlečiva. Ako je to tako, pretpostavljam, da ti bolesni ljudi treba da odu kod doktora, je l tako gospodine Palmo? A ko je bolestan može da dobije i bolovanje? Znači kad je napolju loše vreme i ne ide ti se na posao, odeš kod lekara i kažeš “osećam se pederski” i dobiješ 15 dana poštede, pa ako ne ide sa izlečenjem dobiješ i invalidsku penziju? Je l da čika Palmo i vi ostali? Ali pre toga obavezno da se ode u policijsku stanicu da se upotpuni kartoteka “registrovanih homoseksualaca”. Možda i tablice dobiju ljudi... Ili kao Jevreji žute trake.
Nekad se znalo “znanje je moć”. Sada nije tako. Sada je ko koga poznaje, gde ko ima vezu, ko se kako snađe. Ne spominje se šta ko zna i koju veštinu poseduje. Nekada su ljudi od poštovanja bili profesor, učitelj, inženjer, … a sada konroverzni biznismen, tv lice, pevaljka, … Reči moral, znanje i kultura kao da su staroslovenske i kao da su skoro izgubile upotrebnu vrednost.
Volim da verujem da sat vremena gledanja ove Srpske Naučne Televizije briše celodnevni uticaj izloženosti TV Pink.