1934-2010
Čvrsta kao stena
meka kao sena
"Монсанто не треба да буде приморан да гарантује за безбедност биотехнолошке хране. Наш интерес је у што већој продаји исте."
(писано заједно са Њањом де Манчини)
Вечера је спремна. Породица је на окупу. Шта је то у тањиру? То зависи од тога где живите. Ако живите у Европи, постоје
Ha! Beo-grad, kako da ne. Prljav, ružan, u raspadu. I skroz siv, siv, siv. To mi je, kao klincu, uvek padalo na pamet kad bih izlazio iz železničke stanice. Utisku nije pomagao prolazak pored autobuske, izbegavajući šibicare, pa kroz park ispred Ekonomskog, izbegavajući pedofile, pa uz Kameničku, izbegavajući džeparoše i preskačući kore od lubenica, pa na sedamdesetdvojku.
Dok sam vozio na posao primetim da mi je neki kreten slomio levi retrovizor. Kad mi tako počne jutro uvek znam da će biti svačega tog dana. Kupim burek usput i onako ga uvijenog samo bacim na suvozačko sedište, jer ne volim da vozim i da jedem.
Kad sam stigao na posao vidim da mi je uginula ribica u malom akvarijumu koji čuvam u kancelariji. Neko izvadio gajtan grejača za akvarijum iz utikača i tako bilo ostavljeno cele noći. Kakvih gadova ima, da ne poveruješ.
Kad sam stigao kući, eto Njanje ispred kuće uzima poštu iz sandučeta. Stanem i otvorim
Dečakove čarape su počele da nestaju. Svaki dan po jedan par. Prve nedelje niko nije ni primetio, ali na kraju druge, u subotu, kad je počelo ponestajati čarapa u ladici, a nisu se mogle naći ni u prljavom vešu, stvar je izbila na videlo. Dečak nije umeo da kaže gde su i kako nestaju. Uostalom njega čarape i ne iteresuju previše - rekao je da ne treba brinuti, nije ni siguran da mu uopšte i trebaju.
Ja sam Napoleon. U to ne može biti nikakve sumnje. Ja sam jedini koji tako misli i upravo to je nepobitna potvrda mog identiteta.
Dani slave su iza mene, zatvoren sam ovde na Institutu Sveta Jelena, ali ne žalim se. Šetam, sedim, opet šetam, malo napolju, malo u sobi, i razmišljam. Svoje misli zapisujem na blogu. Čitanost je jako mala, ali to me neobično raduje. Mrzeo bih da je drugačije. Oh, oh, kako bih to mrzeo.
Tema ovog bloga je, bar za mene, sadržana u naslovu. Ali ja nikad ne pogodim koja je tema mog bloga. Blog je dugačak pa izaberite. Od privatizacije britanske železnice, preko ukrštenih reči, do ... spremnosti za put.
Ne, to nije izjavio ni praktičar kao Hitler, Musolini, Staljin, Mao, ili Pinoče, niti teoretičar kao Makijaveli. Nije ni urednica bloga, ni moj šef, ni Njanja. Radi se o Nobelovcu. I ne, nije ni Kisindžer, ni Arafat.