Prilikom svoje prve posete Finskoj, ima tome već 17 godina, imao sam i prvo iskustvo sa saunom. Negde u okolini Turkua, na obali nečega što više nije delta reke a još uvek nije ni more, na malom drvenom keju nalazila se drvena kućica sa samo tom jednom prostorijom. Prvo moje iznenadjenje desilo se kada su se svi domaćini poskidali kao od majke rodjeni i hladnokrvno uši u saunu. Za nekoga ko je naslednik Balkanaca koji su se skidali goli samo na regrutaciji i subotom pored korita tople vode, začudjujuće je bilo videti kako se bez stida ljudi i žene, kolege i koleginice, prijatelji i prijateljice, oslobadjaju odeće i mogućih predrasuda i ne obraćaju pažnju na golotinju. Posle polustanog oparavanja u prijatnoj atmosferi, domaćini ustadoše, krenuše napolje, uhvatiše zalet i poskakaše u vodu. Ej, bre, krajem maja, na severu Evrope, dok je temperatura nepolju bila negde oko 10 stepeni. U sred našeg orijentalnog okruženja ja ne ulazim u vodu pre druge polovine juna, i to ako je prethodno temperatura barem dve nedelje prelazila 30 stepeni. Šta je - tu je. Kad mogu Finci, može i hrabri Srbin. Zalet i buć. I, umeto smrzavanja i šoka hladnoće, osetio sam divno opuštanje i lagodnost.
- Da idemo gore?
- Da li vredi 0,8 evra?
- Ako ne odemo, nećemo znati
Blondi, Pugi i ja vodili smo ovaj razgovor isred crkve Svete Lucije na istoimenom uzvišenju iznad Vinja do Kastelo. Razmišljali da i da odemo liftom do vrha jedne od kula crkve kada je Blondi rekao ovu jednostavnu rečenicu. Tako smo shvatili da je to moto našeg landranja po severu Portugala: idemo da obidjemo što više kako bi znali kako je i koliko lep ova deo zemlje na krajnjem jugozapadu Evrope.
Prijatelji, sahranite me u Isla Negri
Pred morem koje znam, svakim kamenom ugnezdenim u pesku
I sa talasima koje moje izgubljene oči
Neće ponovo videti
Pablo Neruda
Barselonu u reklamama često nazivaju gradom Gaudija. I zaista, među najprepoznatljivijim obeležjima grada, onima koje su obavezni deo svake turističke ponude, ističu se građevine koje je Gaudi sagradio, a ponajviše ona koju nije stigao da završi - crkva Sagrada Familia.
Gaudi - Božiji arhitekta
Hoćete da vam kažem gde sam našao svoj model? U drvetu, koje širi svoje grane, koje se nastavljaju u sve tanje i tanje grančice, na čijim krajevima je lišće. I svaki pojedinačni deo raste u skladno, veličanstveno, još od trenutka kada ga je Bog stvorio svojom umetnošču
Negde sa prvim jutarnjim svetlom, probudula me je kiša. Poznato dobovanje kapi po šatoru. Ko nije doživeo ONO u šatoru taj ne zna šta je lepota. No, bio sam sam u vreći, u jednom od odeljenja našeg velikog šatora, na ivici kampa koji delim sa preko 39.000 druge skautske sabraće i sestara iz celog sveta.
Udahnuo sam duboko i okrenuo se da dospavam tih par sati do ustajanja. Posle dva prilčno sunčana dana, kiša je odlučila da na sebi sopstveni način obeleži dan kada otvaramo najveći skup mladih na svetu: Svetski skautski džembori.
Miodrag Jevtić i Irina Stokanović - naši zastavnici na otvaranju Džemborija
Zainteresovaše me neke stvari oko VIP blogera i blogerki koje opazih poslednjih dana. Najpre, prijatno sam se iznenadio saznavši da je Strongman zaslužio taj status. Svaka čast - mislim da je opravdano. A onda, na nekim blogovima poče napadanje VIP autora i razmišljanje da li zaslužuju da budu u tom ekskluzivnom klubu.
Pomislih, verovatno sam propustio neke lekcije iz Osnovnog blogerskog vaspitanja (jedan od predmeta koji je predvidjen novom reformom osnovnog obrazovanja; već od prvog razreda osnovne škole). Pogledah ponovo par postova mesije bloga b92 Dejana Restaka, i nadjoh:
VIP
Naša deca su ona koja žive i rade na ulici. Spavaju po katakombama, vagonima. Nemaju matične brojeve, knjižice, nisu u sistemu - ničija deca.
april 2006.
Drugi deo bloga o Bangladešu, u kome opisujem Daku i par drugih mesta u Bangladešu, kao i način stanovanja i putovanja po zemlji.
Po obećanju, postavio sam i album fotografija iz Bangladeša. Možete ga naći na adresi:
Glavni grad Bangladeša je Daka. To je u pravom smislu te reči srce Bangladeša. U stvari, kao i u većini zemalja u razvoju, sve gravitira ka glavnom gradu.
Daka je poznata kao grad džamija i rikši. Pored toga, Daku odlikuju sjajne
Poslednje dve nedelje, u "Hronikama" na stranicama štampe čitali smo o dva slučaja sa beogradskog asfalta. Jedna klasična sačekuša priredjena je zbog raspodele terena medju dilerima droge. Jedno manje uobičajeno ubisto desilo se kada je izmuženom vlasniku gradjevinske firme prekipelo i rešio je da hicima reguliše odnos sa zelenašima koji su mu bili za vratom i učinili život noćnom morom.
Ono što me u ovakvim situacijama posebno zaintrigira su čitulje u novinama. Nije da ih čitam kao penzioneri sa Kalemegdana koji svakog dana najpre provere da li su u njima, a zatim i ko se sve iz generacije preselio u Večna Lovišta, ali sa godinama sve češće pogledujem koga sve tamo nadjem.