Drage moje i moji,
Pre 4 dana, svetske novinske kuće objavile su vest da je "Iračanin Nadžim al Anbaki ubio svoju 19-godišnju kćerku Šalu kada je otkrio da ju je regrutovala Al Kaida kako bi bila bombaš samoubica".
Islandska kuhinja je najpre poznata po svežoj ribi i jagnjetini. U oba slučaja, kvalitet je više nego vrhunski. Najpre, vode oko ostrva su prepune razne ribe a ribolov je vekovima bio osnovno zanimanje divljih vikinga sa krajnjeg severozapada Evrope. Godinama pre ekonomske krize, kvote za ulovljenu ribu su bile osnovni kamen spoticanja ulaska Islanda u Evropsku Uniju. Ribari se i danas svakodnevno otiskuju na more, a obilan ulov garantuje da je riba koju će vam servirati malte ne doneta sa broda. Osim ako je ne želite dimljenu ili usoljenu, što je takodje dobra ideja. Sa druge strane, kako na Islandu nema divljih životinja (sem polarne lisice koja nije mnogo opasna), ovce slobodno pasu, i to po ceo dan i noć u toku letnjeg perioda zbog celodnevnog svetla. Kada se tome doda da su vazduh i hrana izuzetno čisti (OK, sem kada ostrvo malo zapraši poneki vulkan), jagnjetina je na glasu kao najbolja na svetu. No, nemojte se iznenaditi kad vidite da je jedno od uobičajenih jela u restoranima brze hrane pola jagnjeće glave. Kuhinja Islanda skriva još mnogo sličnih iznenadjenja. Kao i u nas, sve od životinje se koristi. Otuda i neki čudni specijaliteti koje vam predstavljam.
Prijatelji, sahranite me u Isla Negri
Pred morem koje znam, svakim kamenom ugnezdenim u pesku
I sa talasima koje moje izgubljene oči
Neće ponovo videti
Pablo Neruda
Krenem danas na put. U Ženevi je sve organizovano, te sa par klikova dobijete najbolji način korišćenja integralnog javnog prevoza (tramvaji, autobusi, vozovi, brodovi). Tako isplaniram da stignem par minuta ranije na stanicu, kupim kartu, udjem u tramvaj koji me odvede do voza i dalje do aerodroma.
Na stanici dva automata za karte. U trenutku kada prilazim, vidim tramvaj na prethodnoj stanici. Dovoljno vremena da kupim kartu. Medjutim, neposredno predamnom automatima prilaze jedan stari čikica i jedna gospodja u svojim kasnim pedesetim. OK, sačekaću da to obave, imam dovoljno vremena. Čikica se trese, jednom nogom na kori od banane (za drugu da ne govorim) - dakle stanem iza tete.
Kako ne biti kada ih pogledaš
Moj dragi gost: Florian
Predrasude su sastavni deo naših života, pa je jedna na koju sam nedavno naišao dok sam objašnjavao uživanje u lepoti jedrenja dece i ta kako se može jedriti u zemlji koja nema more. Iskreno rečeno, nisam o tome razmišljao na taj način. Iz mladosti mi je ostao onaj fazon: Mađarska nema more, ali ima ratnu mornaricu, ali tek sam tada shvatio da većina ljudi jedrenje povezuje sa jedrenjakom na pučini sinjega mora. E, šta je tu je, Srbija je nakon raspada Jugoslavije postala država bez izlaza na more, Panonsko more se malo povuklo, ali je na nekom njegovom dnu ostalo Palićko jezero, kao najveće (po rečima zlobnika: najverovatnije najpliće) jezero u Srbiji.
Palićko jezero kao morski recidiv, pored svih sukoba, poseduje jedan lokalnog tipa na relaciji dve obale.
S jedne, naslonjen na Muški štrand prilegao je na samu obalu hangar veslača, a na drugoj strani, pored Vermešovog Bagujvara, a pre pecaroškog doma, nalazi se Jedriličarski klub Palić. Sukobi članova ovih klubova su po svim osnovama, počev od prebacivanja tipa: "Koji je to sport da se krećeš leđima unapred?" (kao da se i letvica u skoku u vis već odavno ne prelazi leđima) pa do "Ko te tero, da znaš da jedriš ne bi morao da veslaš."
Proleće je način na koji Bog kaže "Još jednom!"
Robert Orben