Vec mesec dana nisam pisala ovde, jer prosto receno NE STIZEM… Evo nesto sto sam pocela pisati na ovaj praznik, ali me prekinuse i nikako da zavrsim
Svake godine na ovaj dan, moj se stav nekako menja u odnosu na ustaljene obicaje cestitanja i poklanjanja cveca i ostalih sitnica nama zenama. Sa jedne strane ne mogu da shvatim da se odredjen broj muskaraca samo na ovaj, ili ovome slicnom, danima seti da pored njih stoje zene koje ih prate od rodjenja pa do smrti, i kojima ponekad treba reci, hvala ti sto postojis u mom zivotu.
Lepo je biti Osmeh. Lepo je kad ti neko kaze da si njegov Osmeh. Lepo se smesiti i cuvati samo tebi znanu Tajnu.... I dok places smesi se, ne dozvoli da izgubis ukras. Pokusaj da sakrijes sve svoje patnje i pobedi strahove. Tvoja snaga je tvoja pobeda onog iskonskog ratnika dzihada
Gledam ovih dana o cemu pisu novine i javljaju mediji. Sve se nekako ne tice nas a opet je nase. Svetska ekonomska kriza uvek pogodi prvo siromasne, a sam tim i nas. Jedva smo se malo oporavili, poceli da idemo u kakvom takvom naretku korak napred, kad evo vec pisu o otpustanju radnika, kako 40.000 ljudi moze sledece godine ostati bez posla, o stezanju kaisa, o inflaciji itd. Nije to nista novo za nas, cak sta vise, u svemu tome smo veterani, mozda i 8. svetsko cudo kad smo sve do sad preziveli, ali opet nije svejedno.
Onda dodjose izbori u Americi, pobedio
Nikada mi taj ponedeljak nesto nije bio moj dan. Svaku nedelju vece sam legala sa mislima "Joj sutra je ponedeljak". Nisam kukalo i nisam mrzovolja, ali kako bi bilo lepo recimo da se ponedeljak praznuje. Zamislite da ne morate na posao, u skolu, u bolnicu ili gde vec jer je ponedeljak neradni dan... Onda bi utorkom taman onako bas odmorni pocinjali raditi i petak bi stizao dok trepnes! Ovako, dodje ponedeljak, pa jedva cekas petak, onda ti vikend brze prodje negoli dodje i tako "Jovo na novo"...
Evo posvecujem jedan pesmuljak ponedeljku:
Ponedeljkom mi svako kriv
ponedeljak
Vec sam pisala o problemima koje imam da rezervisem sobu u hotelu u sred Londona, i ti problemi i dalje nisu nestali samo su dobili drugi oblik. Medjutim, otici u London na 3 dana vam je ravno raditi mesec dana za celu platu! U aplikaciji za vizu mojoj koleginici samo sto ne traze koliko vam je baba imala gaca, i da li su se gace u to doba nosile... Kad popunite famozni obrazac od 10 strana na red dolazi zakazivanje razgovora, biometrijski podaci i sta sve ne. Jednu gomilu papira i slika da ponesete obavezno! Moze i snimak ultra-zvuka, cisto da se nadje...
Da bih mogla da podignem karte
Citam danas na podsajtu Zivot, kako se procenjuje da na svetu ima oko 8 miliona dece-robova, a najse ih je u Aziji, preko jednog miliona. Strasno me pogodio ceo tekst, ali sam se onda setila nasih malih Roma po ulicama koji prose ili peru stakla za male pare. Za mene je i to ropstvo, posebno s toga sto dobar deo njih roditelji na neki nacin teraju na taj rad ili rade za nekog treceg koji im na kraju uzme najveci deo tog novca. Cak i oni sto i skupljaju staru hartiju ili metale pa prodaju i od tog izdrzavaju sebe ili porodicu su u polozaju roba, jer dete tog uzrasta ne bi cak ni zakonski smelo
Zivela jednom jedna devojka, koja je ceznula za ljubavlju. Njene drugarice su manje ili vise uglavnom bile u srecnim vezama, samo je ona nekako osecala da nikada nece naci onog pravog, a onih par momaka sa kojima se ozbiljnije ili manje ozbiljno zabavljala su u glavnom bili neuspeli pokusaji pronalaska sopstvene srece.Bila je prema svima nezna, puna razumevanja, rame za plakanje, i sve ono sto radi svaka zaljubljena devojka, pa cak i vise, ali joj nikada nije bilo uzvraceno.Dobijala je mrvicezadovojstva, po neku noc ili malo vise, a nekad i nista.
Odluci