Pročitah pre neki dan u Politici o privatnim vojskama,
a juče sam čuo i jednu priču o maltretiranju građana u gradskom autobusu, pa nešto razmišljam kako obezbediti veću sigurnost i osigurati veću bezbednost kod nas.
Nikada se ne zna da li ćete baš danas, bez ikakvog razloga biti izloženi maltretiranju i ugrožavanju lične sigurnosti od strane nekih bahatih, pijanih,drogiranih i kakvih ne sve tipova i grupa, a da vas niko u tome neće zaštititi.
Rano jutro.
Tek sviće, a neobično svetlo.
Ustanem, pogledam kroz prozor,
kad ono: zabelelo.
Svake godine kad vidim prvi sneg
pomislim na divnog, usamljenog čoveka,
na sjajnog pesnika Vita Nikolića.
ПРВИ СНИЈЕГ
Соња, изиђи да скитамо,
имам луду жељу вечерас
Izgleda još nismo svesni da imamo svoju državu pa se neki još uvek prema njoj ponašaju kao tuđoj. Logika «uzmi dok možeš i što god više možeš, jer će doći kad nećeš moći» kod mnogih je još uvek glavni moto uspešnog poslovanja.
Dok se država bartga sa deficitom, rebalansom, nebalansom, disbalansom, strahom od prelivanja svetske finansijske krize, socijalnim mirom i potencijalnim nemirom,istovremeno pokazuje nedopustivu inertnost u suzbijanju rasipništva.Nije li rasipništvo i to što Srbija ima brojniju administraciju
Hvala internetu.
I mom čedu.
Čuli se skajpom, neki dan....
I pitam ja: šta slušaš ?
A on kaže: Klausa Nomija...znaš, radio je i sa
Bowiem...
Ponovim Klaus Nomi?
Poče da mi se razgrće neka magla u glavi.
On kaže da, taj....
I vrati me....
Klaus Nomi je nešto posebno.
Rodio se kao Klaus Sperber 1944, u Bavarskoj.
Otac mu je poginuo u ratu, majka i on su bili sami.
Tokom šezdesetih radio je
Autor, moj gost blackbox
Srbija se uvek nalazila u trilemi: Zapad ili Istok ili nešto između. Kako god da je uradila ili nije uradila, imala je dovoljno onih koji su protiv. Za vreme SFRJ je bila nešto između, jer je to sticajem okolnosti samo tada bilo moguće. Sad to nije moguće jer više nismo fizički između.Čini se da, aiko se mnogo hvalimo, iz istorije nismo mnogo naučili.
Za poslednjih dvesta godina Srbija je svašta preživela, strašne ratove, padove i prosperitet, različite režime i političke sisteme, ali ju je uvek pratila
Relativno- život je čudo
Imam cast da vam predstavim meni dragog gosta
koji je, ovaj put, odlucio da sebe i nas
relaksira od politike: blackbox92
(za slucaj da vam ne treba relax, pogledajte
tekstove na tu temu, meni se svidjaju!)
Čitajući knjigu Bil Brajsona “Kratka istorija bezmalo svačega“, dođoh na ideju da, meni najzanimljivije iz nje ponudim i vama u najboljoj nameri da vas relaksira I nikako
Bilo je rano proleće 99'te.
Život se vraćao u normalu, deca su već stasala,
odlazila od kuće na sve duže vreme
zaboravljala na podrum, i nedefinisani strah.
Ja sam, inače, ono što zovu "urbani tip". Ne volim mnogo da idem u
"prirodu", nikada nisam kampovala. Kroz moj grad protiče reka o kojoj je
svako ko o sebi misli da je pesnik napisao bar po jedan stih. Ja sam
je
Svaki put kada se okupi nasa vesela trojka,
(moji sinovi i ja), to je praznik.
Tako je i sada.
Kada smo se u subotu konacno sastavili,
posle divnog dana provedenog u raznoraznim
aktivnostima, svako na svojoj strani, i poceli da
planiramo ostatak noci kao ultimativnu zabavu pretresanja
dogadjaja od poslednjeg susreta, preslusavanja nove
muzike i umerenog uzivanja u hrani i stimulativnim tekucinama,
zapazih skupljene obrve na licu mog starijeg...
Razlog je bilo obavestenje o prispeloj posiljci...samo je progundjao:
sta
Ko će s mojim stihovima
šetati sutra kroz predvečerja?
Po liku moje nade ko svoj će da iskleše lik?
Svejedno, svejedno.
Sad ležimo u ovoj dolini
opasani ćutanjem i borovima.
I važno je samo to da si kraj mene ti i da to dolazi kiša.
Kiša!
Ne tenkovi! (1956)
Ja.
Čuje se kiša kao Art Blakey solo...
Gledam razlivene boje.Pastelni pejzaž.
The siblings are back on track, again!
Ništa senzacionalno, ali jeste najbolji album od
(What's the story)Morning glory?
Uživajte!