Čitam jutros na vestima Bdevedesetdvojke a po izvoru DOJCE VELE da je:
Izvestilac EP za viznu liberalizaciju Tanja Fajon izjavila da posle leta treba očekivati usvajanje mehanizma za suspenziju bezviznog režima EU s nekim državama.
Posle se vidi iz iste vesti da su te neke države ustvari Srbija i Makedonija i da će se vize ukidati tako što će pojedine članice EU uvoditi vizni režim po sospstvenom htenju. Šuška se o tome već neko vreme jer se preteralo sa azilantima koji tamo hrle zato što im se boravak dok se njihov zahtev ne reši lepo plati u vidu neke socijalne pomoći pa u vreme krize te zemlje počinju da imaju problem a i njihovi građani se izgleda bune jer postoji opasnost od preuzimanja radnih mesta i tako to.
Priča o samoinicijativi iz 1984 godine, o tadanjem nerazumevanju i posledicama koje su stigle i do danas
Graditeljska samoinicijativa ljudi u Beogradu je postojala oduvek i tako je nekada nastajao grad ali ne samo koji se vidi na razglednicama već i onaj okolo, obeležen naširoko razvijenim naseljima izgrađenim bez saglasnosti nadležnih institucija. Svi pokušaji do sada da se i taj na samoinicijativi graditeljskih pregalaca iznikao urbani arte fact uvede u neki, ma kakav red do sada nisu uspeli. Samoinicijativa, potaknuta potrebama za čije rešavanje ljudi ostavljeni sami sebi ne vide drugo rešenje i dalje deluje i stvara novu urbanu matricu koja se više ne može zanemarivati. Urbanitet i arhitektura koji tako nastaju nameću se svojom masom i brojem kao relevantan učesnik u gradskom miljeu, nameću se i kao novo viđenje arhitektonskog iskaza. Očekuje se da budu priznati, ocenjeni i svrstani u neizostavno potrebno novo poglavlje na stranicama knjige o savremenim urbanim dostignućima metropole.
Građevinarstvo u Srbiji je u krizi.
Gradi se po neka malo veća kuća, uglavnom tržni centri, ponegde se završavaju zgrade započete ranije u vreme kad je bilo komotnije graditi, uglavnom su u toku sitne dogradnje i popravke i poneko krečenje a i divlja gradnja je utihnula ne zato što su zadovoljene potrebe u nastanjivanju već ti autentični neimari nemaju više ni za sekundarni materijal. I onda treba imati na umu da se radi o više desetina hiljada ljudi, delatnika i učesnika u gradnji koji su pogođeni posledicama krize a to su zidari, projektanti, opremaši, proizvođači materijala, naravno i investitori a ima ih još veoma mnogo u ovoj branši pa bi nabrajanje svih moglo izazvati depresiju kod čitaoca.
Razmišljam o tome kako je Miguel de Cervantes u ono vreme, negde početkon sedamnaestog veka, bio vidovit, kako je putovao kroz vreme i kako je našao put do inspiracije ovom savremenom Srbijom gde nema vetrenjača već vodenica ... i onda, još tada nastade Don Quijote de la Mancha ... i borba sa vetrenjačama ... ovde je u punom jeku ...