Danas je moj gost Arhitekta Dragoljub Bakić ..
Tekst je objavljen u Politici 19.01.2018 u rubrici POGLEDI !
MOŽE LI GRAD DA PLAČE
Može, ako ga rane.
Beograd su ranili-oni koji ga nedovoljno vole. Možda ga čak i mrze. Ranili su ga u lice,oštetili mu njegov profil koji je on najradije isturao slikarima, bilo da su ga slikali na pergamentu ili urezivali na bakarnim pločama.Od sada će taj profil Beograda biti sakriven od njegovih građana i onih koji ga posećuju-visokim betonskim čudovištima – biće zazidan.
Držao se vekovima,odolevao hiljadama bombi i topovskih đuladi-da bi danas zadobio ranu od koje se nikada neće izlečiti.
Potreba da napišem ovaj tekst nastala je odmah nakon objavljivanja intervjua sa gradskim arhitektom koji je novinarka Daliborka Mučibabić osmislila i vodila i koji je Politika objavila u rubrici Beogradska hronika-5 Januara ove godine.
“… Na dnevnom redu gradske skupštine bila je odluka o podizanju spomenika Nikoli Tesli, ali bez stare priče o preseljenju urne velikog srpskog naučnika nije moglo.
Kao jedan od razloga za premeštanje urne navedeni su "satanistički obredi koji se održavaju u Muzeju Nikole Tesle", a na to je za govornicom ukazao predsednik Skupštine Beograda Nikola Nikodijević.
"U pitanju je inicijativa patrijarha zbog satanističkih obreda u tom muzeju, ako me već terate da kažem istinu...", rekao je Nikodijević. …”
IZVOR: B92 PONEDELJAK, 8.06.2015. | 16:41 -> 17:34
Spomenik Nikoli Tesli u Beogradu postoji, za sada ih ima dva, jedan ispred Tehničkog fakulteta u Bulevaru Revolucije a drugi na aerodromu Nikola Tesla mada ovaj drugi nije baš neki kojim bi se grad ponosio, nevešto napravljen i nikako ne odgovara značaju dela koji je naučnik ostavio svom narodu.
I ja ću po toj šemi da se uključim u akciju „pričam li pričam ... tek da ne ćutim mada pojma nemam“ i to po pitanju Genetski Modifikovane Hrane (GMH) iako ne bih baš mogao da objasnim šta je tu problem ako me neko iznenada pita.
Beograđani kažu da je Beograd njihov grad pa se može zaključiti da oni, izgovarajući to, misle da su vlasnici grada, što nadalje podrazumeva, ili bi trebalo, da prihvataju prava i obaveze koji iz toga slede. U stvarnosti i pored uverenja o posedovanju, oko tog vlasništva vlada konfuzija i nerazumevanje. Izgleda da Beograđani to "naš" shvataju pre svega samo u granicama svoga stana, a sve okolo, pa i stepenište kojim se do tog stana dospeva, ne doživljavaju kao deo svojine i zato ne osećaju niti snose nikakvu odgovornost ni obavezu, jer ako nije "naše" postoji neko,