U praksi života sve to izgleda i jeste drugačije, planove za gradske četvrti i razna zdanja sačinjavaju arhitekti pošto su dobili zadatak od naručioca koje zlonamernici nazivaju investitorima uvek sa dozom pežorativa u misli i glasu, onda sačinjeno delo proveravaju različite komisije ustanovljene da zastupaju javni inters, zakonske uzuse i uopšte sve što bi moglo da pomogne u proveri da li je tvorac ponuđenog rešenja na prihvatljiv način odgovorio zadatku, o ekologiji i zaštiti kulturnih dobara da se i ne govori.
Crkva je jedna od zgrada u gradu, Beogradu ili drugde, u bilo kojoj naseobini i kada se, ako može ikako, samo tako gleda nije na odmet da se misli i o njenom izgledu. Dakle, u urbanoj matrici crkva jeste jedan od identifikacionih znakova koji je obeležavaju, ima i da se grad po takovom zdanju prepoznaje, posebno kada se radi o onima koja su odvajkada i utiču na stvaranje u nekoj meri mentalne gradske mape. U proteklih nekoliko godina u Beogradu se na raznim stranama javljaju mnoge nove crkvene tvorevine, nije na odmet reći da su jednoznačne, posvećene jednoj veroispovesti, istina preovlađujućoj, bez obzira na to što država deklariše multikulturalnost posebno kada je reč o ravnopravnosti i jednakosti verskog opredeljenja građana. Oni što se klanjaju drugim idolima kubure trajno sa lokacijama, urbanističkim papirima i dozvolama pa to što država proklamuje biva pomućeno u stvarnosti.
Bilo je u tom pejsažu mnogo zelenog bilja, raslo kao ludo i bez kontrole, listopadno, zimzeleno, platani i jelke, zatim voćke neke ali našlo se i đubreta domaćeg porekla koje aljkavi stanovnici zaturiše kojekuda i onda je uočeno od strane zaduženog dužnosnika da je to sve skupa mnogo nečisto, svašta tu imađaše i to nije bilo podnošljivo, škodi zdravlju naroda i jevropa nije zadovoljna pa mu odluka
Pre tri godine sam pisao o Starom sajmištu pa eto, opet da podsetim jer se u međuvremenu ništa tu nije dogodilo. Ne izgleda ni da hoće ali upravljam se po onoj mantri o nadi koja umire poslednja ...
Prolazeći pored tog zapuštenog arte facta obnovio sam sećanje i vratiše mi se priče odvajkada i kako je to bilo, kao i uvek kada mimohodim tuda. Prvo je, tridesetih godina prošlog veka, pred Drugi svetski rat, bilo sajmište, grupa objekata oblikovanih u najboljem maniru tada vladajućeg mišljenja u urbanizmu i arhitekturi i jeste bilo značajan doprinos evropskoj provinijenciji modernog Beograda. Staro sajmište je izgrađeno za potrebe kontakata sa Evropom, mesto za komunikaciju sa svetom, za razmenu ideja, umeća, robe i dostignuća civilizacije, i kako je ko i dokle stigao, pokazivao je to ovde blizu reke Save u Beogradu. Posle je stigao rat i sajmište je Gestapo pretvorio u prihvatni logor, pripremu za stratište, a pri kraju rata, 1944. godine, saveznici su logor bombadrovali i srušili znatan deo građevina. Posle pobede u ratu, nova država je imala preča posla od bavljenja Starim sajmištem i predmet je odložila u ladicu, sa namerom da o time misli kasnije.
Postavilo se pitanje, onomad tokom nekog sedenja, da li je ovo što se sada događa sa tenisom, fudbalom, boksom, košarkom pa čak i atlletikom, uostalom, sportom uopšte, još uvek sport po klasičnoj odrednici. Bilo je raznih reči i nije baš sve bilo jasno, smućeni neki iskazi, dosadni stereotipi mnogo puta kazani. Priča o novcu koji je preovladao, pa onda o sportskom biznisu gde je sportski rezultat postao roba na tržištu i o povratku gladijatorske šeme. Ali bilo je i nekih reči o posledicama takovog stanja.
1/ Savremena trgovina ljudima, sportiste prodaju kao nekada što su se prodavali robovi na tržnici. Oni pripadaju klubu, menadžeru ili već kome i stavljaju ih u vitrinu kao robu na biranje sa sve istaknutom cenom. Zbog svoje pozicije u izlogu nemaju prava da odbiju kupca jer su na to prisiljeni uspostavljenim sistemom i pristali su da bi uopšte opstali u poslu kojim se bave.