Među arhitektama vlada dosta rašireno uverenje da su učitelji postavljeni od nadređenih odozgo sa neba, dakle, sasvim iz sfere duhovne kategorije  i da zbog toga imaju obavezu da kao njihovi poslanici podučavaju i vaspitavaju pučanstvo u zemaljskom okruženju dajući im lekcije o izgledu i organizaciji prirode, pejsaža, gradova i zdanja. Uverenje je neki put tako snažno da isklizne iz realnog u virtuelni prostor gde im umišljena i samododeljena uloga mesije sa svim atributima koje takvo zvanje sobom nosi, zamuti pogled na okolinu, počnu da je gledaju kroz sasvim ličnu prizmu i zanemaruju realni život koji ih se inače dotiče u svako doba osim kada projektuju ili govore o urbanizmu i arhitekturi ili još gore, kad o tome donose odluke uvereni da drugačije mišljenje ili korak van njihovog vidokruga može ozbiljno da našteti planeti.   

U praksi života sve to izgleda i jeste drugačije, planove za gradske četvrti i razna zdanja sačinjavaju arhitekti pošto su dobili zadatak od naručioca koje zlonamernici nazivaju investitorima uvek sa dozom pežorativa u misli i glasu, onda sačinjeno delo proveravaju različite komisije ustanovljene da zastupaju javni inters, zakonske uzuse i uopšte sve što bi moglo da pomogne u proveri da li je tvorac ponuđenog rešenja na prihvatljiv način odgovorio zadatku, o ekologiji i zaštiti kulturnih dobara da se i ne govori.

 

U koračanju ljudske zajednice kroz vreme izmišljeni su poljoprivreda i stočarstvo jer samonikle šume i livade sa svim pripadajućim živim svetom pošto su zauzimale previše prostora behu smetnja proizvodnji hrane i čuvanju stoke pa su, u ime opstanka privedene drugoj za pleme probitačnijoj nameni. To je bilo prvo iznuđeno menjanje autentičnog pejsaža i početak čovekove dominacije nad prirodom, stvaranje neke nove njemu prilagođene sredine što će, kasnije posle nekoliko milenijuma usled igre velikih brojeva da ugrozi opstanak ljudi, naravno. Daljim napretkom civilizacije nastali su rudnici, pa onda fabrike i najzad gradovi veliki i neumereno razvijeni uz neznatne ostatke zelenog, tako da je planeta počela da dobija lik artefakta načinjenog ljudskom rukom.

 

8046947998_b9e0b3b78f_z.jpg 

Crkva je jedna od zgrada u gradu, Beogradu ili drugde, u bilo kojoj naseobini i kada se, ako može ikako, samo tako gleda nije na odmet da se misli i o njenom izgledu. Dakle, u urbanoj matrici crkva jeste jedan od identifikacionih znakova koji je obeležavaju, ima i da se grad po takovom zdanju prepoznaje, posebno kada se radi o onima koja su odvajkada i utiču na stvaranje u nekoj meri mentalne gradske mape. U proteklih nekoliko godina u Beogradu se na raznim stranama javljaju mnoge nove crkvene tvorevine, nije na odmet reći da su jednoznačne, posvećene jednoj veroispovesti, istina preovlađujućoj, bez obzira na to što država deklariše multikulturalnost  posebno kada je reč o ravnopravnosti i jednakosti verskog opredeljenja građana. Oni što se klanjaju drugim idolima kubure trajno sa lokacijama, urbanističkim papirima i dozvolama pa to što država proklamuje biva pomućeno u stvarnosti. 

 
2023-11-20 18:00:59
Društvo| Istorija| Moj grad| Politika| Život

iskopavanje ...

Đorđe Bobić RSS / 20.11.2023. u 19:00

F_ZTqliWcAA5_ck?format=jpg&name=900x900

 

 8079715091_56bd3b4515_z.jpg

Bilo je u tom pejsažu mnogo zelenog bilja, raslo kao ludo i bez kontrole, listopadno, zimzeleno, platani i jelke, zatim voćke neke ali našlo se i đubreta domaćeg porekla koje aljkavi stanovnici zaturiše kojekuda i onda je uočeno od strane zaduženog dužnosnika da je to sve skupa mnogo nečisto, svašta tu imađaše i to nije bilo podnošljivo, škodi zdravlju naroda i jevropa nije zadovoljna  pa mu odluka

 
 

Pre tri godine sam pisao o Starom sajmištu pa eto, opet da podsetim jer se u međuvremenu ništa tu nije dogodilo. Ne izgleda ni da hoće ali upravljam se po onoj mantri o nadi koja umire poslednja ...  

8284192278_84e508fb1e_z.jpg 

Prolazeći pored tog zapuštenog arte facta obnovio sam sećanje i vratiše mi se priče odvajkada i kako je to bilo, kao i uvek kada mimohodim tuda. Prvo je, tridesetih godina prošlog veka, pred Drugi svetski rat, bilo sajmište, grupa objekata oblikovanih u najboljem maniru tada vladajućeg mišljenja u urbanizmu i arhitekturi i jeste bilo značajan doprinos evropskoj provinijenciji modernog Beograda. Staro sajmište je izgrađeno za potrebe kontakata sa Evropom, mesto za komunikaciju sa svetom, za razmenu ideja, umeća, robe i dostignuća civilizacije, i kako je ko i dokle stigao, pokazivao je to ovde blizu reke Save u Beogradu. Posle je stigao rat i sajmište je Gestapo pretvorio u prihvatni logor, pripremu za stratište, a pri kraju rata, 1944. godine, saveznici su logor bombadrovali i srušili znatan deo građevina. Posle pobede u ratu, nova država je imala preča posla od bavljenja Starim sajmištem i predmet je odložila u ladicu, sa namerom da o time misli kasnije.

 

Postavilo se pitanje, onomad tokom nekog sedenja, da li je ovo što se sada događa sa tenisom, fudbalom, boksom, košarkom pa čak i atlletikom, uostalom, sportom uopšte, još uvek sport po klasičnoj odrednici. Bilo je raznih reči i nije baš sve bilo jasno, smućeni neki iskazi, dosadni stereotipi mnogo puta kazani. Priča o novcu koji je preovladao, pa onda o sportskom biznisu gde je sportski rezultat postao roba na tržištu i o povratku gladijatorske šeme. Ali bilo je i nekih reči o posledicama takovog stanja.  

1/ Savremena trgovina ljudima, sportiste prodaju kao nekada što su se prodavali robovi na tržnici. Oni pripadaju klubu, menadžeru ili već kome i stavljaju ih u vitrinu kao robu na biranje sa sve istaknutom cenom. Zbog svoje pozicije u izlogu nemaju prava da odbiju kupca jer su na to prisiljeni uspostavljenim sistemom i pristali su da bi uopšte opstali u poslu kojim se bave.

 

Odnos države prema kulturi je tema koja ne silazi sa štampanih stranica a ima o tome i na televiziji. U tim žalopojkama prve redove zaposedaju uglavnom Narodni muzej, Muzej savremene umetnosti, filmsko stvaralaštvo, teatri, zaštita spomenika kulture, izdavaštvo i tako bi se moglo još nabrajati a gde državne nadležne institucije, posebno Ministarstvo kulture, ne prate svoje obaveze i ponašaju se nedovojlno odgovorno nanoseći štetu kulturi, mada im je unapređenje kulture obaveza zakonom određena. U toj priči zaboravljeni su dragoceni pregaoci, ali ne manje važni, koji svojim ličnim naporom i delovanjem pokrivaju ogroman prostor realnog kulturnog života i doprinose, možda i više od onih prvih, da kultura opstane i ne potone sasvim. Galerije, male pozorišne scene, ateljei, umetničke radionice i druga mesta gde se stvara autentična kultura i promoviše su zapostavljena i ostavljena da se sama o sebi staraju i snalaze.

 
2014-05-30 10:14:51
Društvo| Život

Iz beležnice 30.05.2014 u petak

Đorđe Bobić RSS / 30.05.2014. u 11:14

Konačno je gotovo sa tim načinima koje je započeo drug Tito kad je ono oslobodio zemlju i pobedio sa saveznicima iz drugih država fašizam i napravio novu državu gde se između ostalog radilo i o uvođenju društveno odgovornog načina brige o ljudima putem socijalnih mera kao osnove za postojanje novog državnog svetonazora kao što je pomoć nemoćnima, trudnicama, porodicama kojima se desilo mnogo dece, osobama sa nedostatkom i onemoćalima, starima koji ostadoše sami i onima koji nisu u stanju da sami sebi obezbede preživljavanje. Te mere su trajale sve do pre neki dan i nisu ih režimi koji su se menjali učestalo posle Titovog doba menjali, neki put bi ih umanjivali ili unapređivali ali su opstajali i bili od velike korisiti ljudima koji su za tom društvenom brigom bili potrebiti.

 

Đorđe Bobić

Đorđe Bobić
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  08.04.2007 VIP izbora:  64 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana