Građevinarstvo u Srbiji je u krizi.
Gradi se po neka malo veća kuća, uglavnom tržni centri, ponegde se završavaju zgrade započete ranije u vreme kad je bilo komotnije graditi, uglavnom su u toku sitne dogradnje i popravke i poneko krečenje a i divlja gradnja je utihnula ne zato što su zadovoljene potrebe u nastanjivanju već ti autentični neimari nemaju više ni za sekundarni materijal. I onda treba imati na umu da se radi o više desetina hiljada ljudi, delatnika i učesnika u gradnji koji su pogođeni posledicama krize a to su zidari, projektanti, opremaši, proizvođači materijala, naravno i investitori a ima ih još veoma mnogo u ovoj branši pa bi nabrajanje svih moglo izazvati depresiju kod čitaoca.... izgleda da je došla godina i vreme za novu kapitalnu investiciju ... da najzad proširimo ovu baru ...
Nevolje graditeljske su počele odmah po ulaženju u pećinu koju je Pragraditelj izabrao i odredio za stanište svog plemena. Novi prostor za obitavanje plemena nije odmah pokazao dobronamernost prema pridošlim naseljenicima, prvi koraci su bili znatno otežani prirodnom preprekom, šiljatom, rapave površine stenom u podu na samom ulazu koja je pristup ka unutrašnjosti pećine delila na dve dela pa se prolazilo postranice, pobočke, uz ogrebavanje tela i povrede, naročito kada je bila žurba jer je trebalo hitro se skloniti a da se ne bude plen sabljastog tigra ili neke druge pošasti. Pećinari su trpeli posledice ove građevinske nepodobnosti, u sebi su gunđali jer nije bilo primereno Pragraditelju žalbu iskazati, imao je on važnije probleme da savladava a ne da se brine o ponekom odranom ramenu. Ipak, vremenom je uvideo da tako više ne ide, posebno kada, jednom prilikom nije dovoljno brzo uneta krupna lovina te su je alavi napasnici, tu ispred pećine na njegove oči prožderali i onda je odlučio u iznudi, nije bilo druge, do da se prepreka ukloni ali i da se njena zaštitna uloga ne umanji.