Praotac je useljavajući se u pećinu i vršeći male, neophodne dorade a posle, deljući grane za onu nastrešnicu imao neku ne sasvim jasnu potrebu da učini građevinu pre svega korisnom, ali i da to što dela bude i oku ugodno. Estetika u to doba nije bila još uočena i određena nekim pravilima pa Praotac nije bio svestan njenog postojanja ni njene uloge jer je imao značajnije probleme u vezi opstanka, zadovoljavao se da izgled građevine bude usaglašen sa namenom i pratećim potrebama mnogo kasnije nazvanim funkcijom zdanja, mogućnostima koje je nudio alat i upotrebljenim meterijalom. Vremenom, nejasan osećaj vizuelne ugodnosti je postajao artikulisan, posebno kada je video komšisku građevinu, tu negde iza brda, uporedio, ustanovio je da komšiska građevina prija gledanju nešto više od njegove, uočio je i ustanovio tom prilikom prareferentu vrednost, vratio se do svoje nastrešnice i dopunio je. Posle je pozvao komšiju da vidi učinjeno delo i pradiskusija o ahitekturi je začeta tog predvečerja.
U vezi sa prvom slikicom u nastavku gledanja javiše mi maločas … ako se sledi poruka EU, ona o prilježnom radu, do kraja stoleća iz rupe koja je vrednoćom i samopregorom glavara iskopana izaći će na videlo cilj njihovog truda … pa eto ilustracija uzete iz budućnosti …
Ovih dana na granicama ... pa kažu dužnosnici ... „ama to sa izbeglicama ćemo da rešimo, ali prvo da vidimo čiji je veći, pa da pričamo ... „
Onaj režiser što nekad napravi sjajne filmove a sada graditelj kvazi grada i sav umazan u vazelin iz lukrativnih razloga reče sinoć da bez mitova (srpskih) nema ni te nacije, pa onda ti zlotvori koji samo čekaju svoju priliku da iskorene nebeski narod, iskoristiše rečeno i pored ranije otetog učiniše i to ... pa reče on sasvim očajan ...
... šefe, odnose ih ... sada zaista više ne postojimo i da beremo kožu na šiljak ...