Iako nisam ovisnik o Facebooku, skoro svakog dana prošvrljam po njemu bar pola sata. Pre svega da bih video koje su izložbe, zanimljivi događaji...planirani za danas, sutra...a pogledam i šta je ko od mojih prijateljica i prijatelja postavio na stranu. Tako juče naiđoh na citat iz opusa Ive Andrića, koji glasi: Ne mogu ja dobri čoveče ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav. Od sebe se ne može ozdraviti.
Narodnim
Још чекам на решење за откуп атељеа који је истовремено и једини стамбени простор у којем живим са породицом 35 година као закупац. Једно решење сам добио пре две године, тачније 04. 03. 2009 године одлуком судије В.И. Четвртог општинског суда у Београду.
Sigurno se sećaju bar moji vršnjaci, biografija (mogu se naći u starim enciklopedijama) rukovodilaca iz Titovog vakta. Mnoge su počinjale:....“studirao je na beogradskom univerzitetu.“ Ne završio je, diplomirao, na fakultetu ovom ili onom. I šta to uopšte znači? Studirao je na.....Univerzitet je sastavljen i formiran od mnogo raznorodnih fakulteta. Pišem notorne stvari ali me još kao klinca zanimalo kako je to moguće? Šta je radio, završio je ceo celcati univerzitet sa sve prirodnim i drštvenim naukama! Idi, begaj, to mu dođe kao: Prošetao se nogu pred nogu londonskim Hajd Parkom, slušnuo šta govornik trenutni ima da kaže spram poskupljenja hozn tregera, odlazio da ispod Pobednika posmatra neprekidno ulivanje Save u Dunav bludeći pogledom ka Kuli Sibinjanin Janka...
Udariš kašikom u šerpu i čuješ zvuk. Zvuk proizvodi i cvokotanje zuba u zimskom periodu i opaljen šamar, udarac glavom u zid (i spoljašnji i unutrašnji zvuk), zvuk klepetuše, crkvenog zvona, nepotrebno je, čak besmisleno, pominjati zvukove koje proizvode instrumenti, zvuk šume, polja, reke, pa delikatni zvuk tišine! Život nam prolazi, od rođenja
Снове сам одавно почео да бележим, први 19. Новембра 1982 године:
I kako da ja, usebiiznutra građanin ekvatorijalnožarkovrelog pojasa izdržim i preživim ovo što se dešava u Beogradu, zemlji Srbiji i šire???? Izgledam, k'o mongolska mlada, pardon mongolski mladoženja, što bi rekao Jelicin Žmu. Ponatrp'o sam na sopstveno mi zmijsko tijelo u sobi sedećeg, počev od dvoje vunenih čarapa tipa Sirogojno, potkošulju, crni statičnoelektričnopucketavi džemper, košulju od samta, što bi rekla da je živa tetka Mira iz Bosanske Krajine i povrh toga, ručno pleteni od strane ribareve žene sa otoka Malte a kupila ga i donela mi na dar moja draga tašta, ogroman vuneni džemper. I šta biva, šta se dešava?
forum.net.hr/forums/t/239217.aspx
Reč KOMŠIJA je u srpski ušla direkt iz turskog jezika: KOMSU sa kvačicom ispod S. I značenje isto, naravno. Nije šala, 500 godina ispod Turaka! E ne mogu ja bez digresije! Ne znam da li ostali narodi koji su takođe bilo pod Turcima 500 a bogami neki i više godina, toliko laparaju, laprdaju i okrivljuju za sve
sam odluku, rešio sam da prestanem da pušim! Istog trenutka mi padaju na pamet reči Marka Tvena: Ništa lakše nego ostaviti duvan, ja sam to do sada uradio bar stotinak puta.
Nikada nisam bio alkoholičar, pijandura ali sam se alkohola rešio lahko lagano biće uskoro 26 godina. Nisam imao nikakve krize, bilo je kao da nikada u životu nisam popio ni čašu Loze.
Ali duvan, cigarete!!! Posle infarkta nisam pušio skoro četiri meseca. Nastavio sam sa pušenjem kada nisu uspeli da mi probuše arteriju.
Čekaj! Doneo sam odluku, dakle obećao sam sebi!
ili lažna istina? Šta je šta i kako se snaći u ovom zavrzlamnom kalamburu? Da li laž može ikad da bude istina ili istina da bude lažna? Da li je poluistina laž, da li je polulaž istina? Da li u ovom slučaju važi ono: Smiješane, najlakše se piju. Odavno je ofucano: Da nema laži, ne bismo znali šta je istina. Istina je da ima tako i toliko dobrih laži, koje je veoma teško razlikovati od istine. Kao što je laž da je istina samo jedna.
Najzad! Budim se jutros, žena moja po Pavlovškolskom refleksu budna već od šest, šest i trideset, pije kafu u krevetu: Pogledaj kroz prozor, ako ga vetar već nije oduvao... Ustajem: Nije valjda? Gledam kroz prozor, beli se sve dokle mi pogled dopire. Uraaaaa, proderem se, jedva sam ga dočekao! Ovo moje dranje i izjava ako ne zvuče šuplje i lažno, zvuče u najmanju ruku, ravnodušno. I to samo kao početak. Psovke i bogoradanja sleduju tokom dana, što naglas, što mrmljajući sebi u bradu, što duboko u meni, u najtanijem delu moje persone.