Pažljivo, nogu pred nogu spuštam se niz padinu strmim uskim puteljkom, kozjom stazicom, često mi noga sklizne niz sitne oštre kamenčiće, jedva održavam ravnotežu. Godina je 1993 i još sam gibak i spretan ali da je bilo mučno, bilo je! Gledam drito ispred sebe i tek s vremena na vreme zastanem i pogledam oko sebe, osvrnem se, nisam daleko odmakao. Nastavim i posle petnaestak minuta vidim seljaka, čoveka koji seda ispod omalene šljive
Počinjalo se od Pizdulje. Ja sam skočio s nje u osmom osmogodišnje. Pizdulja je bila stijena koja se ko zna kad otkinula od Pećina i survala u Moraču, bliže desnoj obali. Nije bila visoka, pedeset do osamdeset santimetara u zavisnosti od doba godine i nivoa Morače. Najveći problem je bio popet se na nju, bila je ka jež, bodljikava s bilo koje strane da joj priđeš. Bilo je i onih koji su još ka đeca skakali s nje, na primjer Džaka koji je s Pizdulje skočio kad je imao osam ili devet godina. Džaka, Džavid Redžić umro je nešto malo prije dvadesetogodišnjice nam mature. U naše II f odjeljenje došao je kao ponavljač ali smo ga primili ka brata, znali smo se godinama.
Jednočinski dramolet
Vratio se iz škole sin, đak-prvak. Majka u kuhinji dovršava ručak, otac za stolom prelistava novine.
Majka: Dođi ljubi mama svoje pile.
Otac, sklapa novine: I?
Klinac: Šta i?
Otac: Kako si prošao u školi?
Klinac: Onako.
Otac: Kako onako?
Klinac: Pa onako.
Majka: Ne gnjavi dete, sa'ćemo da ručamo...
PUTod hiljadu milja počinje korakom, izreče onomad premudri Lao Ce.
’Ajd da ga tumačim, crtam pučanstvu, ono, šta je „pesnik“ hteo da kaže. Ko me ovlastio? A ko će da mi zabrani? Svi svakoga i sve tumače do mile volje od kad je sveta i veka, e pa mogu i ja osobno svog omiljenog lika, gosn Lao Cea i šlus! Mislio čovek, podrazumevao, PUT i PUT (i sve druge milijarde milijardi PUT-eva). Jedan, nazovimo ga prvim, je PUT,
Ona je bila lepa
I on je nju voleo.
On nije bio lep
I ona njega nije volela.
Hajne, iz knjige Le Grand
Sipam im Vranac u čaše a moja žena će: Vidi kako mi je lep muž! I umije to odlično da nosi, s šeretskim osmehom na licu joj odgovara moj/njen dobar drugar i kolega Đorđije.
OSAMNAESTO PISMO TABUKIJU
Poštovani prijatelju Antonio,
Čitali ste HAZARSKI REČNIK, ne sećate se najbolje Sevasta ali vam se dopao citat koji sam naveo. I veze između njega i sledećih citata.
Čini mi se da pravilno zaključujete da pored toga što ima pravih i lažnih budućnosti, ima ako ne beskonačno mnogo a ono budućnosti ima onoliko koliko ima duša
i to! Dođoše mi na vrata! Taman da odem iz kuće, obučen, spreman ali, 'ajde da zapalim još jednu pre puta, kad zvrrrrrrrrrr na vratima. Odaaaaaavno se ne bojim ni boga ni đavola te nikad ne zvirnem kroz ono okance u populusu poznato kao špijunka, otvorim, ženska osoba bujne, prebujne kose od koje joj se ne vidi lice, čeka da nešto našvrlja hemićarskom olovkom po obrascu na kojem su odštampani moje ime, prezime, broj stana, opština, ulica i broj, čovek, četrdesetak godina, možda i neku manje, smeši se ljubazno i: Dobro veče, mi smo iz Srpske napredne stranke...
se sa lekarom ili farmaceutom. Da li se na taj način eliminišu neželjene posledice? Jok! Osim ako vam lekar nije brat od strica a apotekarka sestra od tetke. Čak i u tom slučaju ni oni sami ne mogu biti sigurni jer svakog trenutka farmaceutska mafija izbacuje na stotine, na hiljade novih proizvoda. I šta nam onda ostaje da činimo?
Ne mogu da kažem da je pandemija Corona virusa mačji kašalj, da se treba prema njemu odnositi ležerno. Ne ali, uzmimo na primer samo TV, novine, časopise, društvene mreže, toliko je saveta a ja sam davno rekao da je lakše davati savete nego srediti sopstvenu stolicu, da se čoveku pomuti razum, počne po glavi da mu kola panični bururet, isprepletan strahom, obuzme ga celog, ne može da misli ni o čemu drugom. Onda mi stižu opomene da sam em u godinama em sam hronični bolesnik, da bih morao da se zatvorim u kuću i ne izlazim, da pijem toplu vodu i vrele čajeve, da perem
Umreću! Samo ću kljoknuti na asfalt i šlus! Stajao je iza grupe ljudi koji su na pešačkom prelazu čekali da se upali zeleno svetlo za pešake. Onda je mozak počeo da banalizuje! Padnem mrtav, ljudi se uzmuvaju oko mene, jedan čovek stavlja prst na karotidu i odmahuje glavom. Momak, neo panker mobilnim zove hitnu pomoć i policiju. Preturaju mu po rancu, jedan mangup pronalazi novčanik i otvara ga, gleda novac i kartice, krupna odlučna žena mu ga otima iz ruku: Čovek umro a ti bi da pjlačkaš, marš odavde! Neko klečeći pokušava da mu sa obe pesnice pritiska