Nikad više! Poslednji put pišem o njoj! Njega više nema, umro je moj drug, prijatelj, brat Zdenko! Voleo sam Jamu samo zato što je Zdenko bio tamo. Mogao sam i da ne pecam već samo da divanim s njim dok je histeričan kakav je već bio, neprekidno nešto seckao, ljuštio, rezao...pripremao klopu i to u količinama kao za četu vojske. Retko smo obedovali sami, uvek je pozivao ili Vladu i Goricu, ili bi naišao Tibor, Milan policajac je bio skoro redovan, pa Crnogorci, tri brata, svraćali su Nina i Peđa i moja žena je bila da proba njegove specijalitete. Uz to je neprekidno mleo,
Zašto? Zašto baš mi, već dugo, pitamo jedno drugo, moja sestra K. i ja? Dobri smo ljudi, nikad nikom nismo zlo pomislili, kamo li učinili! Zašto se baš nama dešavaju ovakve grozote? Nekoliko puta prisutna srednja sestra, daje odgovor: Ispaštamo grehe nekog našeg pretka, ili predaka, šta drugo?
U narodu egzistira izreka: Samo neka ide po redu, misli se na umiranje, na smrt. Svi smo je više puta čuli a uglavnom su je izgovarali stari ljudi, ponajviše žene, babe. Dobro se sećam da je moja baba Ljubica, koja je inače poživela do stote godine, malo, malo, ponavljala: E što me bog ne uzme, no mi uzima unuke i praunuke!
se sa lekarom ili farmaceutom. Da li se na taj način eliminišu neželjene posledice? Jok! Osim ako vam lekar nije brat od strica a apotekarka sestra od tetke. Čak i u tom slučaju ni oni sami ne mogu biti sigurni jer svakog trenutka farmaceutska mafija izbacuje na stotine, na hiljade novih proizvoda. I šta nam onda ostaje da činimo?
Uz saglasnost autorke, tekst je preuzet sa bloga svetlo tamno.
Šta će mi ovo kamenje
Kada je u pitanju nastava iz predmeta Likovna kultura postoje mnogobrojne objektivne teškoće ali i predrasude. Pokušaću da izdvojim neke sa kojima se svake školske godine nosim.
Učenici:
- Sad još i likovno moram da učim!
- Šta će mi ovo kamenje? ( arheološki lokaliteti - Grčka, Rim )
- Zar moram da idem, vidim, posetim (izložbu, muzej...) pustite me molim vas...
Pre dva, dva i po meseca, zove me telefonom moj drugar, prijatelj i kolega Radiša Lucić: Mikele... da li bi ti ...učestvovao u Likovnoj koloniji akvarela u ...Gerontološkom centru u Zrenjaninu....oni su organizatori...a ja mu dođem kao neki selektor... Pristanem iz taka. Onda se setim i pitam: A ko još dolazi? Radiša prvo poćuti malo a ja kao da ga vidim kako se češka po glavi: Ne znam...tebe sam prvog zvao...ali ću pokušati da okupim pravu ekipu. I bogami je okupio! Ne računajući mene, u ekipi su bili sve vrsni akvarelisti, majstori svog zanata: Čeda Kesić, Dimitrije Kolarević, Dragoslav i Olgica-Olja Husar, Milica Belanović, Rudolf Brkić, Pal-Paja Dečov, Aleksandar Kačar, Đuro Maravić, Nemanja Popović.
Moj drugar koji je u Beogradu diplomirao svetsku književnost i engleski jezik, otišao je trbuhom za kruhom u Englesku, preciznije u London, još početkom devedesetih godina. Prolazio je sito i rešeto, radio po građevinama, prao sudove i posluživao po pabovima i restoranima ali posle sedam, osam godina, uspeo je da se zaposli u jednoj naizgled skromnoj biblioteci na periferiji Londona. Pisao mi je da je prezadovoljan, posao nije bio težak, dobro se slagao s pretpostavljenima i koleginicama i kolegama.
Ovaj zapis sam pronašao juče kopajući po fijokama metalnog ormara, ugurao ga je među litografije. Imao sam nameru da jednu određenu grafiku izvadim, hteo sam da je poklonim dobroj drugarici. Odmah sam prepoznao njegov rukopis! Bože koliko je vremena prošlo od tada! Iako nikad u životu nisam otvorio ni jedno pismo koje nije upućeno meni, niti pročitao išta što je bilo tuđe, takav sam, nemam želju da zadirem u bilo čiju intimu, našavši ga u mom ormaru, nisam odoleo, ipak sam ga pročitao! Rasturio me! Volim ga i znam da me voli, zapis je krcat ljubavlju prema meni ali nisam
Drage moje i dragi moji, pozivam vas na otvaranje moje 19. samostalne izložbe u petak 25.04 2014 godine u 19 sati. Izložba će biti postavljena u BLOK Galeriji u Bloku 45, Novi Beograd. Izložiću erotske crteže svih mogućih formata, rađenih grafitnom olovkom, olovkama u boji, perom i tušem, daščicom i tušem, ugljem, akvarelom, litografijom...
Dobro mi došli!
My
Bojan me dovezao do Mumdžulara, sedoh u minibus i pravac Bodrum. Mumdžular se nalazi na brdašcu a put se iz njega spušta u plodnu ravnicu koja je ustvari visoravan. Seo sam desno, do prozora i bilo mi je zanimljivo da posmatram uzorane njive, plantaže povrća, maslinjake...Nisam mogao a da ne zapazim da je zemlja, skoro od njive do njive, različita po svom sastavu. U dijapazonu od nečega što bi se zbog traktorom uzoranog kamenjara sikaste boje, jedva moglo
Zdravo, kako si?... Kako ti izgledam?... Odlično!... Onda sam odlično. Ovako obično odgovaram na pitanja osoba koje dugo nisam sreo ili sa njima održavam površne i neobavezujuće odnose, iako znam da je to pre i iznad svega kurtoazno pitanje. Niti njih odista zanima kako sam, niti sam ja spreman da se upuštam u šira i duža i bilo kakva objašnjavanja o tome kako sam. Englezi su davno izmislili razgovore o vremenu kao neutralnom i nepovređujućem i neindiskretnom razgovoru pri susretu sa sličnim, čak i sa bliskim osobama.