Omaž Haruki Murakamiju
Pa, ne znam... Bile su reči koje su mu pale na pamet kad je seo i počeo da zuri u debeo neotvoreni žuti koverat koji je stavio na kuhinjski sto. To su bile reči koje je izgovorio kada ga je, posle izjave da ne želi više da živi sa njim, upitala da li mogu da ostanu prijatelji. Iako je pretpostavljao šta se nalazi u koverti, ipak je otvorio. Bila su to dokumenta za razvod braka i pismo od advokata njegove žene. Da i koverat sa markom i otkucanom adresom advokata. Ustao je, sipao viski u čašu i vratio se za sto. Preleteo je pogledom dokumenta
Na 4 septemvri 1946 godina vo 12 časot sum roden vo Strumica, Makedonija vo porodilište Karpoš (u izvodu iz matične knjige rođenih, piše Rodilen dom Karpoš). Kao što je opće poznato, Makedonija je tu negde skoro promenila ime u Severna Makedonija. Kako god bilo, ispada da sam rođen u inostranstvu. Podatak da je to bila jedna od republika jedinstvene države Jugoslavije, odavno je okačen mačku o rep.
Žena i ja smo više puta letovali u Grčkoj. Kada bismo išli avionom nije bilo problema ali dva, tri puta kada smo putovali kombijem, na granici kada bih
Od čoveka!
18. jula 1914 godine, Mileva (Marić) Ajnštaj je dobila pismo od svog muža Alberta, koje joj je doneo njegov kolega Fric Haber u kojem doslovce piše:
A. Ti ćeš se pobrinuti:
1. za čistoću moje odeće, veša i posteljine
2. da redovno dobijam tri obroka u svoju sobu
3. da moja spavaća i radna soba budu čiste a posebno da samo ja koristim svoj sto
B. Odreći ćeš se svih ličnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni iz društvenih razloga.
Deo prvi
Que va a la estacion de metro de Callao? Iako mi je moja drugarica Ljilja rekla da je vrlo jednostavno snaći se u Madridu: Sve piše, postoje mape sa stanicama, čas posla ćeš sa aerodroma stići do hotela... ja sam ipak zlu ne trebalo naučio ovu rečenicu/pitalicu. I ne samo nju nego još mnogo drugih reči koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji. Što se tiče razumevanja, čak i natucanja španskog jezika, uzdao sam se takođe i u poznavanje francuskog, latinskog i italijanskog jezika. A i ako sam se odlično snalazio u Parizu, Cirihu, Ženevi,
Kada počneš svakog dana da ponavljaš stvari po, ko zna kad u tebi utvrđenom redosledu, ono, umiješ se, pojedeš nešto za doručak, popiješ lekove, skuvaš kafu, izađeš na terasu, pripališ i kao uživaš neko vreme, to znači da si u zamci rutine. Posle godina i godina, rutina počinje da te zamara, srce ti bubnja u grudima, vrti ti se u glavi, treba menjati stvari, pomisliš i zapališ novu cigaretu. Setiš se da uvek ideš istim putem, da ulicu prelaziš na istom mestu i još hiljadu stvari koje radiš na isti način, ne razmišljajući. Sami stvaramo rutinu! Godinama. Pijemo
Sve će na kraju biti u redu a ako ne bude u redu, onda nije kraj.*
Ništa nije u redu! Ako kraj nije na vidiku, onaj dramatičan, revolucionarni, krvav, ima ipak svakodnevno krajeva koji nisu ništa manje dramatični za svakog građanina ponaosob. Možda će na kraju sve biti u redu ali on to neće doživeti!
And now something completely different! Na prvoj godini Pravnog fakulteta upoznao je dvojicu Avganistanaca iz kraljevske porodice. Čak se seća imena jednog od njih. Bili su sasvim normalni i pristojni mladići, ni po čemu se nisu izdvajali
Parafraziram Džojsa i to sa namerom jer pričam priču o sebi
Nisam pohađao školu kod Jezuita kao Stephen Dedalus, sledi mala digresija, naime odmalena sam osećao određenu simpatiju prema Jezuitima, pre svega zbog njihove učenosti. Uvek je bilo, ima ih i danas, značajnih naučnika istraživača među Jezuitima u svim domenima ljudske misli i interesovanja. Pomenuću mog omiljenog Jezuitu Ruđera Boškovića. Malo je poznato da su jezuitski naučnici prvi potvrdili Galilejeva otkrića Jupiterovih satelita i da su izvršili važan, možda i presudan uticaj na njega. Tek se poslednjih
Ne mogu da kažem da je pandemija Corona virusa mačji kašalj, da se treba prema njemu odnositi ležerno. Ne ali, uzmimo na primer samo TV, novine, časopise, društvene mreže, toliko je saveta a ja sam davno rekao da je lakše davati savete nego srediti sopstvenu stolicu, da se čoveku pomuti razum, počne po glavi da mu kola panični bururet, isprepletan strahom, obuzme ga celog, ne može da misli ni o čemu drugom. Onda mi stižu opomene da sam em u godinama em sam hronični bolesnik, da bih morao da se zatvorim u kuću i ne izlazim, da pijem toplu vodu i vrele čajeve, da perem
Hrist je pored etičkomoralnosocijalnih poruka prevashodno insistirao na ljubavi! Recimo, ljubi drugog kao samog sebe. Ne nameravam da se dalje bavim ovim jer je čovečanstvo, verujuće i neverujuće, učinilo sve što je moglo da u ime Hristove ljubavi potamani milione i milione nekih drugih.
Šta je to ljubav? Kao i na bilo koje pitanje i na ovo se može odgovoriti na milijarde načina. Hajde da ostavimo po strani ljubav prema roditeljima, sestrama, braći, prijateljima, psima, mačkama, papagajima i ostalim kućnim ljubimcima i da se fokusiramo na ljubav žene i muškarca.
Umreću! Samo ću kljoknuti na asfalt i šlus! Stajao je iza grupe ljudi koji su na pešačkom prelazu čekali da se upali zeleno svetlo za pešake. Onda je mozak počeo da banalizuje! Padnem mrtav, ljudi se uzmuvaju oko mene, jedan čovek stavlja prst na karotidu i odmahuje glavom. Momak, neo panker mobilnim zove hitnu pomoć i policiju. Preturaju mu po rancu, jedan mangup pronalazi novčanik i otvara ga, gleda novac i kartice, krupna odlučna žena mu ga otima iz ruku: Čovek umro a ti bi da pjlačkaš, marš odavde! Neko klečeći pokušava da mu sa obe pesnice pritiska