Trebalo je da sam sada u novom stanu, s krpom u ruci... Cudno je kako stvari ne idu uvek bas onim tokom koji sebi zacrtamo kao ispravan. Ponekad se upinjemo i na kraju ipak vratimo na zadati put, ali evo, ja se danas prepustam i sedam da vam ovo ispricam.
Uspomene na detinjstvo naviru mi uvek u bujicama. Verovatno zato sto ne mogu da razdvojim moja secanja od secanja mojih babe i dede, koji su mi ih tokom odrastanja nanovo i nanovo prepricavali. Shvativsi da nije ni vazno iz cije glave dolazi, jer sve to jeste moj zivot, prihvatila sam sve kao moje.
Jedna
... sa sobom odnosi srce
i sećanja...
I ništa se lepo ne vidi
A onda prođe dan,
i još jedan
Oblaci se sklone, i opet vidim...
U mom kraju sad je proleće,
moja mama kuva najbolje
Ukus trešnje na tvojim usnama,
slatki nemir svud
Ovo je Lesi.
Lesi se u nas kraj doselio pre mnogo godina. Za rezidenciju je izabrao dvoriste komsijine kuce u susednoj ulici.
Lesi ne pripada nikome. On je svoj.
Lesi ne zeli oglicu i ne priznaje kapije, vrata, zabrane i ogranicenja bilo koje vrste.
Lesi voli postara. Svako jutro ceka ga na vrhu strmog sokaceta, a mi posmatramo s kuhinjskog prozora dok, onako s nogu, zvacemo dorucak. Postar dolazi, Lesi veselo otrcava za