Ne sećam se više kad sam poslednji put pisao o ptičarenju. A želeo bih.
Čitam ovih dana onu vest o jednom balkanskom selu i porodici psihopata, pa se pitam, a šta je ostatak sela radio deset godina? Deset godina su svi zviždukali u prolazu i gledali na drugu stranu? Nisu im se vratovi od toga ukočili?
Usled višestrukog autorstva nad ornitološkim podacima, čitav tekst je copyright © Liga za ornitološku akciju Srbije. Svako neovlašćeno umnožavanje je zabranjeno.
Počelo je zaleđenog februara 1996. Noćne temperature su već duže vreme bivale uveliko ispod minus deset - sve smrznuto, Dunavom plove sante leda. Sedeo sam u jugu na onom parkingu na Ušću i uporno zurio u tmurno nebo. Kada bi se šoferka zaledila, štedeći gorivo usred embarga na uvoz, nisam palio motor – već primus, da odmrznem staklo, koliko-toliko zgrejem kola, sve vreme pazeći da ne zapalim sedište. I tako pokušavam da odledim svoju osmatračku čauru, napolju škripi sneg pod đonovima nekog šetača u perjanoj jakni... ugledam njegovo zapanjeno lice, sledim pogled i ugledam Čitu kako zavoznim veslima pokreće alaski čun onako kako je to uvek radio – samo u kupaćim gaćama. Nije mi bio prvi put da ga vidim, ali jeste prvi na toj temperaturi. Ipak, nisam se previše iznenadio, samo sam se osmehnuo – to je Čita. Ne sećam se više kako se zvao. Bio je trbušast, izrazito mišičavih ramena i ruku. Priča kaže da je bio bivši reprezentativac u džudou ili već nekoj drugoj borilačkoj veštini. Ako ne grešim, na vodi sam ga, kako vesla u čunu, poslednji put sreo negde u vreme bombardovanja, 1999.
U Dasadu stižemo kroz gaj eukaliptusa, u kome se u sumrak okupljaju hiljade aleksandara, zelenih papagaja koje su, kako se veruje, u Evropu odavde doneli vojnici Aleksandra Velikog, i ulazimo u lodž Rann Riders: prostrana otvorena trpezarija sa slamnim krovom i, u bujnom vrtu, niz okruglih blatnih koliba slamnih krovova - sa klima uređajima. Sutradan ustajemo oko pola šest, u šest doručkujemo (poneki tost, ko još u to vreme može da jede?), da u pola sedam već budemo u otvorenom džipu: pravac Mala slana pustinja Kač!
Odrasli, teritorijalni suri orao, foto © Brano Rudić
Nedavno sam, ptičareći u rezervatu Garaf kod Barselone, video par penjača kako se, s dovoljno gvožđurije da usidre bojni brod, zaputio s parkinga ka najbližoj litici. I sam sam to nekad radio, pa se zamislim, okrenem ka svom vodiču i prokomentarišem kako je penjanje verovatno the most elaborate male (mating) display. Stiv se složio, slegnuo ramenima i dodao: “Šta sve radimo zbog devojaka...”
Ne znam šta rade ti nesrećni nazovi-meteorolozi: nekoliko dana vremenskih prognoza, pa čak i ona u vestima u 11 prethodne večeri, sve su sugerisale hladno jutro, pa kasnije skoro 10 stepeni i – sunčano! Uprkos tome, temperatura je i dalje uporno ispod nule, po granju je inje, a magla može nožem da se seče. Naravno, pošao sam u – ptičarenje, pa mi je pogled na maglu (u maglu? svakako ne – kroz maglu, to nije bilo moguće) izmamio nekoliko lepih misli na temu nazovi-stručnjaka koje iz puke uljudnosti neću podeliti s vama.
Do skora je u ovom, jedinom sadašnjem staništu globalno ugrožene velike droplje u Srbiji bilo skoro 30 jedinki, a sada im je brojnost prepolovljena. Nestali su polno zreli mužjaci (samo jedan je ostao). Uzroci njihovog nestanka su nepoznati. Moj tekst o rezervatu Pašnjaci velike droplje dostupan je ovde. U ovom postu prenosim (donekle skraćene) komentare nekoliko diskutanata sa ptičarske Google grupe LigaPtice:
Posle nekoliko obilazaka parka Gir, ponovo smo se našli pred prijemnom zgradom, očekujući džipsi (Maruti Gypsy) sa vozačem i vodičem. Ovaj nacionalni park zahvata najveći kompleks aridne listopadne šume na zapadu Indije i radoznalim posetiocima nudi 38 vrsta sisara, 37 vrsta gmizavaca i, da ne zaboravim - skoro 300 vrsta ptica.
Ipak, za većinu posetilaca ovde kao da postoji samo jedna vrsta - poslednja populacija kritično-ugroženih azijskih lavova (Panthera leo persica). Otuda je prilično iritirajuće slušati pitanja iz mimoilazećeg džipsija: „Jeste li videli lavove?“ „Jesmo, pa šta? Mi smo ovde zbog ptica.“
What separates men from boys? Iako naivniji googlovori variraju od bar micve do zrelosti, a izvesne zlobnice, kakve li gluposti, čak misle da razlika leži u tome da o dečacima brinu njihove majke, a o muškarcima žene, odaću vam jednu tajnu – ispravan odgovor glasi: “The price of their toys”. To je suštinska razlika.
Ako naiđete na nepoznatu ili retku pticu, pratite sledeće korake kako bi ste sastavili što tačniji opis za što kraće vreme. Koristeći priloženu shemu ptičje tomografije, napravite skicu na kojoj ćete označiti detalje i obojenost i uporediti je sa čestim vrstama u blizini (veća od, tamnija od...). Pokušajte da u toj fazi još uvek ne listate priručnik za identifikaciju (ključ).