Eto... Prođe i taj 24. Neka smo ga obeležili, onako kako samo mi znamo. Jedni su pevali, drugi su plakali, treći razbijali Mekić... Neki su i čestitali međusobno taj dan... kao godišnjicu braka... Neka, bitno da je obeleženo.
Da iskopam i ja po koju sivu sliku iz tog doba...
Sećam se, nekoliko dana pre bombardovanja, vraćala sam se iz škole sa crnim oblakom iznad glave. Bilo je proleće, moj Telep je mirisao, ja imala samo četiri časa, i što je najbolje - ništa za domaći. Al' ipak nešto nije bilo u redu. Taj oblak nikako da me se okane. Ceo dan razmišljam...
- Dućo, sine, gde si?
- Na fakultetu sam, mama, idem na predavanje. Šta hoćeš?
- Dokle si na predavanjima? Mislila sam da me pokupiš posle posla, da odemo do grada. Rekla mi Sneža da ima neko sniženje cipela...
- Jooooooj, mama, ne mogu danas. Dogovorila sam se sa Sandrom da idemo na kafu. Kupićeš cipele drugi put.
- Dobro, mila, ajde ljubi te majka...
- Ajde, ćao.
Ruža. Moja Ruža. Moja majka.
Moja Ruža je jedno od petoro dece, navikla da uvek od života dobije samo petinu. Rodila se i živela je u Bačkom polju, potom u Vrbasu, a nakon
Dobar dan.
Za početak, da se predstavim, red je... Moje ime je Dunja. I nisam baš nešto zadovoljna maminim izborom, al Bože moj... Šta mi je - to mi je. Više bi mi se svuđalo Sara, Nikolina ili nešto tome sličo. Moja Ruža (čitaj majka) je tipično dete komunizma i kao takva je u osnovnoj školi učila jezik bratskog nam naroda Rusa. Zato, mogu samo da se zahvalim Bogu što nisam dobila ime Dunjaša...
Malo mi je glupo da sad pišem kako imam dvadeset i jednu godinu, kako studiram srpski jezik, kao živim u Novom Sadu, kako sam presrećno zaljubljena i ostalo...