gost autor: Patrik Kondel
prevod: AleXandar Lambros
AleXandar Lambros
Zvanični naziv nagrade - Nagrada Akademije za zasluge - malo kome nešto znači. Njen odomaćeni, popularni naziv, međutim, izaziva jasne asocijacije na slavu, glamur, novac i sjaj u glavama ljudi širom sveta, i to ne samo među poklonicima filmske umetnosti. Najpoželjniji holivudski muškarac je svetlucavi vitez Oskar. Mada visok samo 34 centimetara, opet su svi ludi za njim, žene i muškarci podjednako. On je predmet skrivenih snova i želja svih koji su u Holivud došli po filmsku slavu. A onaj ko ga osvoji može da tvrdi da je san i ostvario.AleXandar Lambros
Tekst Mišela Onfrea, francuskog mislioca, autora ozloglašenih knjiga Umetnost življenja, Vajanje sebe, Politika pobunjenika, Teorija zaljubljenog tela, Ateološka rasprava (iz koje je i preuzet ovaj odlomak) ... Osnivač Narodnog univerziteta u Kanu na kome predavanja drži besplatno ....
Brak iz ljubavi između katoličke crkve i nacizma uopšte ne dolazi u sumnju: primera ima u izobilju, i to ne sitnih. Saučesništvo se ne temelji na ćutanjima koja odobravaju, na eksplicitnim kazivanjima, iako punim značenja ali neformulisanim do kraja ili na proračunima koji polaze od pristrasnih hipoteza. Činjenice svedoče onom ko ovom pitanju priđe ispitujući istoriju: to nije brak iz računa, poručen interesom da Crkva preživi, već zajednička deljena strast prema istim nepomirljivim neprijateljima: prema Jevrejima i komunistima, izjednačenim većinom u konceptualnom skladištu judeo-boljševizma. Od nastanka nacional-socijalizma do sklanjanja ratnih zločinaca III Rajha posle pada režima, od ćutanja Crkve o tim pitanjima oduvek, pa čak i danas - uz nemogućnost da se arhiva o toj temi u Vatikanu ispita - područje svetog Petra, Hristovog naslednika, bilo je i područje Adolfa Hitlera i njegovih nacista, francuskih fašista, kolaboracionista, višijevaca i ostalih ratnih zločinaca.
AleXandar Lambros
Od pominjanja u jednom tapu-defteru smederevskog sandžaka iz 1565., u kome se Kragujevac pominje pod imenom Karagovindža, proteklo je, evo, ravno 444 godine. Treba biti pošten i reći da istorija nije mazila ovu zemlju i njene stanovnike, pa tako ni grad koji je ponikao u njenom brdovitom središtu, a kome je zapalo da joj bude prestonica u ona herojska vremena otimanja iz ugušiteljskog osmanlijskog stiska i bacanja u naručje Evropi.Ali treba biti i samokritičan i priznati da nit se otesmo nit se bacismo, te da nam neblagonaklona istorija zaista ne može biti večiti alibi za sve naše promašaje. Ono o čemu želim da napišem koji redak ne odnosi se ni na šta krupno i značajno u onom istorijskom smislu. I složiću se s vama da ovaj grad ima i preča posla i većih problema. Verujem, međutim, da je simptomatično i ilustrativno za ovdašnji mentalitet koji karakteriše upadljivo nezanimanje, ako ne i prezir, prema pitanjima estetske prirode. O čemu se radi? Kragujevac ni posle 444 godine još uvek nema a, kako stvari stoje, neće ga ni imati, onaj urbani duh i izgrađen vizuelni identitet kakav biste očekivali ne samo od jedne evropske varoši pristojne veličine, već i jedne bivše prestonice s bogatom istorijom. Ukratko, ako ćemo da sudimo po koricama, još uvek je Karagovindža.
Bata Stojković u filmu Balkanska pravila
Manite me više tih priča o ljudskim pravima. Kakva ljudska prava?
Premijer Srbije, Ivica Dačić.