Najlepša stvar u školi su đaci.
Bivši đaci.
Isti oni koji su vas dovodili do ludila i na ivicu suza dok ste im predavali.
Slično kao sa svim velikim ljubavima:)
Kako se stvari komplikuju spolja, tako postaju sve jednostavnije iznutra.
Što ljudi oko mene više viču, zahtevaju, mole i naređuju, to ja više šapućem, odbijam, radim i odmahujem glavom...
I slušam Belle&Sebastian.
Nije to nikakav isprazni eskapizam, ni kukavičluk, ni lenjost.
Prosto više nemam vremena za velike reči.
Samo sitna dela.
I poneko zadovoljstvo.
U datim okolnostima
to se čini
kao
svakodnevno
čudo.
...u četiri ruke, za klavirom, kleinemutter i bocvena...
Od trenutka kada roditelji posumnjaju da nešto nije u redu sa zdravljem njihovog deteta do dijagnoze i lečenja je dug (i neizvestan) put. O ishodima ne vredi ni razmišljati. U sistemu koji je trom i prepušten savesti pojedinca, a pravilno ispunjen papir bitniji od osećanja i dostojanstva pacijenta i njegovih najbližih, pravi je uspeh da išta funkcioniše.
Na tom putu od saznanja, dijagnoze, mirenja sa okolnostima i hvatanja u koštac sa samom bolešću i zdravstvenim sistemom koji vas sapliće na svakom koraku (ne nestručnošću nego upravo organizacijom posla) roditelji su manje više prepušteni sami sebi, svojim mentalnim, obrazovnim i materijalnim mogućnostima. Pa ko koliko može i ume.
I to je nedopustivo.
*Majkl Kaningem: "Dok ne padne noć"
- Kakva je knjiga?
- Dosadna.
Kad vam tinejdžerka kaže da je knjiga dosadna, obavezno je pročitajte.
Samo idem na more, a posle seoski turizam (klinci se više raduju vađenju mrmolja iz rečice, nego plivanju u moru; nemaju pojma, more je provod, more su koke...:)
Ovaj blog je više podsetnik da li sam sve spakovala. Dakle,
Pod broj 1 - muž, dobro očuvan komada 1
2. deca - malo prešla