Nikad kraja putovanju od skoro šezdeset godina uz osećaj da to putovanje traje mnogo duže i od mnogo pre nego što su me napravili majka i otac u kući od kamenja između kojih je bura razvejavala dosadu i sunčeva svetlost pripomagala zametanju i odmetanju. Kažu da je sve započelo u Vrlaniji, starom mlinu, u vodi koja je davala hranu i bila hrana, kada su devojčica i dečak izazivali sudbinu, devojčica se okliznula i pala u dubinu , a zahvaljujući dečaku i svojoj bujnoj kovrdžavoj riđoj kosi bistra dubina ju je odbacila na površinu. Ovce nisu bile svesne da su mogle da ostanu bez mlađane čobanice. Smreke su se nasmejale, bajami razigrali, smokve razduševile....
Počesto znam i volim da kažem „ja sam odrastao s’ magarcima“ pri čemu se prijatelji, vršnjaci, stariji sagovornici malo štrecnu negodujući da oni nisu to i to, a na moje „nisam ni mislio na vas„ se brecnu i okome na mene „kako to nisi mislio na nas“!? Onda shvatim da me oni ne poznaju, moje detinjstvo, moj izvor...su im strani, daleki, nedodirljivi. A, ja sam stvarno odrastao s’ magarcima, tim ćutljivim, strapljivim, inteligentnim, trpeljivim...i plemenitim životinjama koje su shvatale potrebe i zahteve čoveka dok se on
Nisam ni sanjao da ću zamrziti jesen, da neću više uživati u njenim čarima, bojama, šuštanju lišća, vazduhu, svetlosti, nagoveštaju novog...što me je očaravalao, dovodilao do ludila, jer kako nazvati stanje opšte izbezumljenosti zbog pronalska u drugome biću nečeg što ti ne da mira, što te danju i noću podbada, milo, ali zaboli ako uzročnik bar ne pomisli na posledice ili ih ne pomiluje rečima. Taman sam se osilio u prilaženju devojkama, bez straha, da će me ignorisati, išao u grad, gledao ih pravo u oči, počele mi se svidjati crvenokose, krivonoge, mršavice, tihe, šepuraste, plavih i crnih očiju, poput jezera i dugih noći, sa tankim prstima kao grančicama breze, sa štrikanim kapama i rukavicama, bez prstiju, one koje su stalno nosile knjigu i one koje su prodavale svoje telo i strast, a za ljubav nisu imale vremena...Bilo je i devojaka koje su išle ispred svog vremena /početak '70-ih/, bacale seme života sa nekih drugih podneblja, rizikujući da budu osuđene i odbačene, izopštene iz društva u kojem su htele da žive, da mu se totalno podaju udahnjujući mu neobičan smisao.
Ljudi neće da poziraju da budu klovnovi, ali zato vole da vide druge kao klovnove. Klovn je čovek kao i svi mi na neki način, u nekom životnom momentu. Svi smo mi klovnovi u ovom životu, svi mi igramo neku igru- neki tužnu, neki veselu - svi smo mi tragikomične ličnosti - kaže akademski slikar Aleksandar Luković Lukijan (1924, Beograd) povodom svoje izložbe slika u galeriji KIC "Lukijan Mušicki" u Temerinu.
(Motiv iz Amsterdama)
Milena, lepa i hrabra devojčica, duge crne kose sa pletenicom i crvenim obrazima, volela je neobične igre kojima je dokazivala svoje straplejnje, istrajnost i odlučnost, gotovo redovno birajući mene za rivala, odnosno saigrača. Šezdesetih godina prošlog veka nije bilo igračka iz prodavnica ili su se čuvale na ormanima i kredencima, a dolaskom gostiju oživljale bi na kratko u dečjim rukama. Zato smo znali da napravimo lukove i strele, drvene puške, praćke, lutke od kukuruzovine i blata, lopte krpenjače...ipak, najlepše igre bile su u prirodi i sa prirodom.
Moja gošća: razmisljam
Годинама је све изгледало таман онако како тереба гледано из удобности њене фотеље у којој је седела ногу подвијених под себе и донекле отсутно превлачила дланом преко леђа својих хировитих мачака. Под прстима је осећала разлику – крзна су била сасвим лична особеност сваке од њих и чак и
...kako naučiti nešto novo ili kako javu pretvoriti u san.
Unuka Anja čim se probudi sanja. Tokom noći se pita ima li šta da sluša, gleda, čita, piše, crta...ima li šta novo za dedu.
Svako jutro, kad bajka ode na posao, izmišlja nove igre, priče, pidžamske drame, da muči dedu, kao na primer: spoji jagodice prstiju, razdvoj dlanove i prste, savi srednji i mali prst, pa onda palac i mali...i baci balon visokoooo u nebo, nebooo, nebooooo....Nisi dobro uradio , vidi da te naućim, ovako spojiš palac, kažiprst, srednji, domali i mali prst, onda, da može balon da stane, razdvojiš dlanove i prste, vidiš, tu balon staje.
Nemojte se uzbudjivati gospođo, sve je to normalno, pa, niste Vi od gvožđa i kamena. I oni popuste i povilene. I oni imaju dušu, pitajte one koji ih obrađuju. Znate, skulptor kad uzme kamen ili gvožeđe, prvo ga gleda, merka, sa koje strane da priđe, gde će viši, a gde manje da odlomi, pazi da ne povredi, da ne udje duboko, prati liniju...To što se Vama dogodilo, slično je ovome o čemu Vam pričam.
Vi samo hoćete da me tešite! Razlika je, što skulpturu vekovima gledaju, a mene sada neće niko da pogleda, čak i „moj skulptor“, ni da nazove, razglednicu da pošalje...bio je to trenutak inspiracije, nemoći, potpunog predavanja...bilo je nestvarno, kad vam kažem...bajkovito, te dve nedelje bila sam u oblacima. Ej, ja u oblacima u ovim godinama, znate o čemu pričam!?
Knjige su skupe, ali nisu glupe - čuh jednom - knjiga je čovekov najverniji prijatelj / pored psa /- ona pruža nova saznanja, otvara oči , vodi te kroz život... drži se knjige i biće ti sva vrata otvorena , savetovali su stariji.Kada sam započeo " žešće" da čitam i družim se sa knjigom / Dostojevski , Frojd , Miljković , Šeli, Kami, Stendal, Andrić, Crnjanski... /i danima se ne odvajam od njih, stizale su primedbe kako ne bih trebao da čitam " svašta " , knjige znaju i da pokvare čoveka, da ga zavedu , drugačije da misli
Da li ste ikad pomislili da ste u ovom životu bili neko drugi, da ste u određenom periodu živeli pod drugim identitetom, a toga niste bili svesni? Kako bi se osećali da saznate da ste se zvali drugačije nego sada? Ja sam se osećao pomalo tugaljivo, prevarenim, beskorisnim ... kao da nisam odavde ili odande, ali je kratko trajalo. Znao je da me zadesi poneki san o tome i ništa više. Zbilja je mnogo ozbiljnija ili sam samo milsio, nadao se...