Prihvatam sve fizičke poslove!
Sređujem bašte, ašovim, ravnam, kupim lišće, odnosim baštensko smeće( i obično kućno), kopam kanale i temelje..
.Atila, telefon 060 35......
Čitam Zilahija Lajoša, znaš ono „Ararat“, „ Samrtno Proleće“, „Kad duša zamire“...bio je neki čudan čova i naš ovdašnji, ne bi ni pola znali o tom vremenu, lepotama i strahotama koje u čoveku i danas žive, da nije bilo Lajoša slikara istorije i čoveka. Njega nije potrebno razumeti dovoljno je prebaciti se u ono vreme ili ga dozvati u ovo. Gledam kako danas ljudi, posebno mladi, ne znaju šta će i kuda će, vrzmaju se u krug ne bi li zaradili koji dinar da bi se kasnije u kafićima pred društvom i devojkama pravili važni, a sutra il’ prekosutra ponovo, ista priča.
… ili kako se zanemariti, ili izbeći… ili kako se prepoznati…a, ne znati…
Šta mi imamo sa sobom?
Ništa, dok nam odozgo ili odozdo ili negde iz sredine ne zazvoni pulsirajući na kraju noktiju, na završetku vlasi...u nesigurno-nevinom pogledu, u najkrajnjijim stanicama tela…um, strast i duša što ga veličaju kao dobrog domaćina čiji rođaci žive u tihom disanju, šapatu na uvo, u nedodiru usana…
Šta bismo mi sa sobom?
Ništa, prepustiti se ćutanju i tihoj patnji, divljim malim životinjama neprespavane noći što zvezde mešaju do besvesti i osvežavaju se u jezeru aždaja kojima kiseonik izvire na uši i eksplodira u nepoznatom značenju.
Kupi mi žena za rođendan, bio skoro, lepe duboke sive jesenje-zimske cipele, na šnjiranje, ne propuštaju vodu, tople i udobne, bar dok sam probao levu na kojoj imam visok ris, posledice iz mladosti i bavljenje sportom.. Stajale su par dana u kutiji i onda rešim da ih probam, ranije sam nove cipele razgažavao kod kuće, al’ davno nisam kupovao obuću, pa se zaboravilo, a i đavo ne da mira, obujem ih i krenem u šetnju 6-7 kilometara. Posle prvog kilometra, osetim nešto me na peti bolucka i pecka, kažem, nije žulj, baš su mi udobne i lepe. Na drugom, od pete probija na temenu.
Noću između 12. i 13 . februara 1961. godine Branko Miljković je prekratio život u dvadesetsedmoj godini i tim činom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od početka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke “Uzalud je budim” (1957), “Poreklo nade” i “Vatra i ništa” (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti”(1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Šcepanovićem (1934-1966). Pisao je takođe eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog.
“U celom tom opsežnom radu pokazao je
...RA 01h 01m 08.99s DEC +54 stepena 35' 18.4“
Ljubav je u nama, oko nas...ljubav je ispod i iznad, ispred i iza, sa leve i desne strane...ljubav je u vodi, vazduhu, svetlosti, cvetu, kamenu, travi...ljubav je u mravima, otrovnici zmiji, nezgrapno harmoničnom slonu...Ljubav dolazi i beži, blizu je i daleko...ljubav se rađa i nestaje...uzdiže i baca u ponore...
Moga mladog prijatelja uzdigla je do Cassiopeie.
Shvatajući da je deo priorode, čoveku nije teško da pomogne kako bi i drugi stanari u njegovom okruženju živeli svoj život, jer nikad se ne zna ko će se u kojem obliku zadesiti u nedokučivoj cikličnosti i burnom toku življenja. Ljudska vrsta sebe smatra najinteligentnijom i sebi je dala za parvo da “ uređuje “ prirodu ne vodeći računa o štetnosti korisnog za druge vrste – od insekata, malih životinja, ptica, riba, trava i sitnog rastinja .. do najupečatljivijih primeraka.
Paperjasti goluždravac zeva nadu iz limenog korita, koža crvenkasto-braon naslućuje paperje. Nemoć ga ophrlila mladog, nit' zna šta je život , nit' šta je posle, a voda može svakog časa da naiđe i odnese nadu. Kad ona ode praćakanje ne pomaže.
Nešta bi jadničak da kaže , reči ne izlaze , možda i govori , al' ga ne razumemo. Nema krila da bi odleteo. Njemu je za život potrebno baš to , let u život odakle nema povratka. Zašto su ga ostavili u toj neizvesnosti, da ojača, da se sam onako providan i prirodno nezaštićen
Život je nepresušan izvor umetnosti.Umetnost je oplemenjivač života. Prepreka među njima ne sme biti.
Razumeti ove tri jednostavne rečenice ne bi trebao da predstavlja poseban problem ukoliko čovek razmišlja jednostavno bez primesa onoga što je pokupio kroz školvanje, rad, nauku, džabalebarenje, hobije,
Ti si oduševljen
Ti uživaš
Tebi je sada sve potaman
Došli su dečaci sa ćoška
Ovoživotno se u Potajnku rasporedili
izazivajući smisao zaklinjući se Ocu i Zimzelenu
Ne bojiš se više mraka
dok se nad Beskonačnim stubom bekelji sunce
I mesec bi mogao da stane u čašu mleka
Hajdemo šinobusom po Panoniji da sejemo reči
one koje smo zaboravili i one koje još nismo izgovorili
od kukuruzne svile brkove da pravimo
vrane da nateramo da nam donesu po fraklić duda
Prazne ulice da privolimo na ljude
Znam kad se rodio (koliko smo popili piva !), znam mu majku i oca, dedu i babu, on je moj srednji kumić, član Kumovskog klana, poznat lik u svojoj sredini i šire, kako i ne bi bio kad je svakom fudbalskom timu dao bar po jedan gol. Već ga pamte generacije iako je tek u tridesetoj. Profesor fizičke kulture, nenametljiv, skroman, voli da sasluša, ali ne da na istinu, široke je ruke, srca i duše, ličko-lalinsko-bačko-banijske. To je moj kumić Danilo Dado Bobić. Šta je to moja kumčina uradila!? Poklonio je martovsku platu stradalom Japanu.
Prošlog avgusta ispred