Moja gošća je: razmisljam
Uživajte u ovoj priči .
Огледало је тог дана као и обично било врло искрено када је стала пред њега и загледала се у свој одраз који јој се у том тренутку допадао мање него икада. То је био прећутни договор – да се не лажу. Могла је да рачуна на то да ће јој указати без трунке повлађивања
Boli nepoznato, baca u neizvesnost, magluštinu tmurnu gde ne možemo da se vidimo, razaberemo, dodirnemo.. gde samo dah i uzdah naslućuju težinu.
Nemamo meru za kamen da se popnemo iznad tog nedoživljenog, uraganskog, razdirućeg tako majušnog , a tako ogromnog, pola vasione dodiruje. Da se popnemo za sekund izbavljenja, premoštavanja toga uznemirujućeg, neznanog tvorca trena ustalasale tačke u nama.
Izgubljeno se osećamo kad trnci krenu od malog prsta, u stomaku jurišaju, pogađaju nenadano, al’ sigurno, u grudima po koji eksplodira, u grlu zastane, premišlja se , na temenu pokušava da izbije i objavi pobedu.
I, nemilo se osećamo u neprepoznavanju sebe kao slučajnosti, prolaznosti , večnosti što se nada.
Strasne stvari se dogadjaju.
Zaboravih na cetvorogodisnjicu blogovanja. Ne otvaram cesto profil. Smetne se covek.. Ne zbog godina, a mozda sam u krivu, vec, nekih drugih trka koje mi donose zaboravnost, a secam ih se u svezem obliku kao da su sad udahnule prvi vazduh.Ove nasjvezije trke i frke lupaju vratima secanja i prisecanja , ne dozvoljavaju da iko proviri unutra, u bezdan, u mrak... u kome je svetlosni zracak vec obolezio cega bi trebalo , a cega ne da se secam. Prisecam se koliko je mojih prijatelja izgubilo trke i frke... poslednji je Somi, nezna ljudina, majstor nad majstorima... koji se protiv najvecih problema borio radom, sa deset prstiju i umetnickom dusom...
Mene je ćaća napravio u jendeku, u sred bela dana, vraćajući se sa vršidbe da svi vide kako se pravi muško s’ pola snage. Onako s’ nogu zajapuren pevao je nešto o sinjim galebovima, barkama, Americi…uvek se seti te pesme kad nešto važno radi menjajući joj reči u zavisnosti od vrste posla i mesta gde se nalazi. Kažu da je mene pravio više puta i da me ima svgude po srezu i šire. On se, baš, ne seća toga jer sve radi u zanosu, nenamenski, od srca, da ima s’ skim da pije i lumpuje, ide na pecanje i u miru površine bare vidi ceo svet i sinje
Neću da imam četiri godine!!!
Hoću duduuuuuuuu!!!!!!!!!!!!!!
Jaoooo... nešto mi smeta.
Boli me to .
Kada će to proći?!
Zašto smeta i boli?!
Mozak mi govori: hoću dudu, hoću dudu......hoću dudu...hoću dudu....
Hoću da imam tri godine!
Rad je stvorio čoveka ! Čovek je napravio sredstva za rad, radi lakšeg obezbeđivanja materijalnih dobara za egizistenciju / koja su mu došla glave / , za društvenu nadgradnju ,krov nad glavom ,za pokolenja, sigurnije sutra , mirniju jesen života... Svaki čovek i žena imaju pravo na rad što garantuje i član 60.Ustava RS:
"Јемчи се право на рад, у складу са законом.
Свако има право на слободан избор рада.
Свима су, под једнаким условима, доступна
Kako čovek može lako da se ogreši ne gledajući dalje od dometa očnog vida , ne gledajući drugim čulima, uzimajući zdravo za gotovo, osudjujući ispravno i normalno, ne ulazeći u opravdanost, u dubinu, verujući da je ono što vidi to i ništa drugo, verujući samo sebi ili delu sebe, ne proveravajući sliku, pojačavajući ton u glavi i pored šumova, upozoravajućih. Nezdravo je dugo biti u grešnom stanju. A, ja sam skoro petnaest godina, grešio dušu, bio u zabludi, osudjivao…iako mi je isprva bilo nežno, skoro ganutljivo videti
Pa, šta ja mogu što motika više nije penkalo. Penkalo za zemlju. Izvukli su hemiju iz njega, tretiraju zeleno, a onda ošpartaju redove, kao puste dušu zemlji, i milina…nigde travke, korova - gorušice, slatkovine, sirka…Šezdesetih i sedamdestih godina prošlog veka motika je bila veoma popularna alatka. Motikom su mnogi izgradili domove, školovali decu, odlazili na more, obezbeđivali ogrev za zimu…Motika je zbližavala, za vreme motikanja, vezivala za večnost. Jedva se čekalo da se izađe iz reda, zalegne u hladovinu, popije malo vode, prezalogaji slanine, sira i mladog luka, nežno obriše znoj sa čela, prepusti maštarijama...
Snovima se radujem, stvarnosti se nadam.
Dete sniva o tome kako će postati veliko, kako će umeti sve što stariji znaju, mnoštvu bombona i čokolada, ljubičastim i šarenim balonima, kasnije pod uticajem roditelja i okoline sanja da bude doktor, pevač/ica/, inženjer, automehaničar, konobar, medicinska sestra, glumac.... Odrasli ne znaju da sanjaju lepe stvari.