„Iako je kus ovaj pas ne grize.
Tiho cvileći niti mesečine
sedi na steni
i gleda niz sjajnu dlaku mora.“ (L.K.)
Maj ’75 bio je mirniji, mirišljaviji, topliji, ali i strastveniji, uzbudljiviji, maštovitiji...ili mi se čini.Tada je i naša krv bila vrelija, protočnija, udarala na svaki pogled, pokret, reč...od malog nožnog prsta do najvišeg čuperka na glavi pokušavala da izbije napolje, da se dokaže i pokaže među mnoštvom sličnih zaludnika. Skoro da i nije bio potreban povod da se nešto neobično učini o čemu će se ispredati priče, naslađivati...čime će počinilac biti okarakterisan kao hipik, drogeraš, seoska luda, a nikome neće pasti na um hemijsko-biloške-psihičke rekacije u mladom biću, potreba da sa nekim podeli sebe i ono u sebi, želja za približavanjem, za izjednačavanje sa drugima....To su bili naši jauci
Poslednjih desetak martovskih dana stalno sam putovao do Novog Sada. Za tridesetak minuta putovanja upoznavao sam se sa novinama koje sam uočavao, prepoznavao mesta za koja me vežu lepe uspomene, a na kojima su izgrađene nove poslovne i stambene zgrade u betonu i staklu. Pomalo bezdušno za mene naviknutog na jednostavnost življenja, nenaviknutog na pompeznost, naglo menjanje stvari iako nemam ništa protiv novina ako imaju svrhu, upotrebnu vrednost u trgovačkom i etstskom smislu. Pa, čak i onda ako nemaju to, a drugima se sviđa, vide nešto što ja ne mogu.
Naročito me se dojmila Temerinska petlja, još uvek nedovršena, tera se samo pravo preko auto-puta, prilazni putevi još ne funkcionišu, sade zelenilo, ispod, auto-put u jadnom stanju, od krpljenja, iako se godinama obnavlja, dopunjava...
Koliko je svetska finansijska kriza prisutna kod nas videće se početkom juna mešanjem pasulja. Što više ljudi bude imalo varjače u rukama, biće znak da kriza još nije punom snagom udarila na ove prostore, a da je jedan od odbrambenih mehanizama pasulj. Naročito, kada se opere tri puta, odstoji preko noći, onda se sutradan uz raznorazne začine, crni i beli luk, rebarca, butkice, slaninicu, kobasicu i druge tajne sastojke dobrog ukusa i mirisa - u kotliću krčka, na jakoj, pa laganoj vatri, dva – tri sata.
Posle nevremena (prošli četvrtak) bio sam skoro tri dana bez Interneta. Nije mi toliko smetalo što je mreža pukla, nego što ne mogu na Blog. Po inerciji krenem da pogledam šta ima novoga i lupim se po čelu budalo, gde si navro, s’ druge strane sine izgubiću nit, kako ću se uklopiti, biće postavljeno mnoštvo postova, a ja ću biti uskraćen da ih pročitam, sveže, praktično još ni autori ne znaju šta su hteli da kažu dok se ne pojave komentari. Svraćanjem nakratko do posla koristio sam priliku da otvorim Blog, ali se nisam usuđivao da ostavljam komentare. Osećao sam se nelagodno, kao strano telo, diskusije se uveliko vode i šta ja sad svojom jednom rečenicom, upadicom da kvarim tok, dobru atmosferu, uspostavljenu komunikaciju...ali sam ponajviše bio zatečen osećajem da nemam šta da kažem, ustvari imam, al’ sve je glupo, nasilno...pomisliće neko evo ga, udvorička pi..a.
Malo sam nervozan. Nije to ono stanje tri koraka napred, nagli okret tri koraka nazad, gnječenje cigarete u ruci ili ustima, lomljenje prstiju, tapkanje nogom, škrgutanje zubima....Nije čak ni ono da mi smeta okolina, silni automobili, vika i galama, evo, iz susednog kafića slušam mnotoni, ali jak, ritam tup-tup, tup-tup...komšija ispod nešto buši po čitav dan, pa kucka, kao da sam u zubarskoj ordinaciji...Ne smeta mi ni strčavanaje niz stepenice, iznenadna zvonjava telefona, nagla promena vremena, dobro to malo udari po nervima, ali kako došlo tako
Afrika. Crni kontinent. Sahara, Kilimandžaro, prašume, dijamanti… Svetsko prvenstvo u fudbalu…Pre 15-ak godina ćerka se bila zablesila u crnce i obećah joj ukoliko ovde nekog ne nađe, tata će zapucati u Afriku i dovesti jednog na silu, ako bude trebalo. Od putovanja u Afriku tim ili drugim povodom nije bilo ništa, niti verujem da će biti, ali Afrika je kroz umetničku fotografiju i oslikavanje tela došla u temerinsku galeriju..
Naime, Muzej afričke umetnosti u Beogradu dobio je svojevremeno od Muđunarodnog fonda za razvoj kulture UNESCO-a na poklon zbirku umetničko-dokumentarnih fotografija, radova svetski poznate autorke u žanru umetnička fotografija, Marli Šamir.
Сигурно сте некада играли кошарку, рукомет, фудбал, одбојку... , уживали у успесима наших спортиста. Чули сте и за многе друге спортове, а да ли знате за ЈАЏЕНТ, по многима, први екипни спорт који је у савремено доба измишљен у Србији. Творац ове нове игре, за све узрасте, мој суграђанин и пријатељ, професор
49. p.n.e. Gaj Julije Cezar izgovorio je čuvenu rečenicu "Alea iacta est" (Kocka je bačena) i prešao reku Rubikon
1863. U Londonu je otvorena prva linija podzemne železnice u svetu.
1882. Počeo je hercegovačko-bokeljski ustanak Srba i muslimana protiv Austro-Ugarske, kao odgovor na uvođenja zakona o vojnoj obavezi i regrutovanja.
Od sinoć ponavljam, ženi treba da kupim 15 komada trgovačke hartije, samo što sam seo počeo da mi kipi slatki kupus, trknem do šporeta ostavljajući cigaretu u pepeljari i vrativši se nadjem je kako se puši na stolu, srećom ostao je samo trag nikotina koga sam sa lakoćom obrisao. Pre neki dan zaboravim kapu u kafani. Tek kad je studen udarila po čelu, osvežila pamćenje, podsetila na godine...vratio sam se. Manje vina, manje vina čuo sam iz očiju raspojasanih mladunaca.
Ima tragova koji ne mogu da se obrišu, urezali
Djavole mali, neobuzdani, šta ti radiš u ljudskom kostimu?! Nasladjuješ se pohotno čovekovim slabostima, zamenjuješ ga tamo gde on ne stigne ili od umora ne može da obavi svoje dužnosti. Ti se nadješ da uskočiš, ne odajući svoje lice i ime, toliko si se saživeo sa ulogom da niko ni ne primećuje da to ti vršljaš po ljudskom umu, lepoti, strasti; ti održavaš krevet toplim, tanjir punim, put čistim; ti donosiš jutarnje novine i mirisnu kafu, razvlačiš osmeh na licu davno propalih sudbina.
Djavolčiću, nijedan, zar ti nije dosadilo da kopaš po